Neke od njegovih fotografija ušle su u kolektivnu svijet ljudi i zbog svoje snage postale bezvremenska, duboko urezane u sjećanje mnogih, čak i ako na prvu neće znati tko je autor. Ratko Mavar odavno je isklesao svoje ime u svijetu fotografije, njegov opus zaista je golem, a iza sebe već teško pobrojava koliko je izložbi imao - od desetak samostalnih, tu je više od stotinu skupnih izložbi.
No čovjek, koji je zaustavio pogled Ane Rukavine u trenutku njene najveće borbe, i koji je kroz tu fotografiju bio jedan od pokretača lavine života za mnoge druge oboljele, čovjek koji je više puta odnio nagrade za najbolje fotografije godine po izboru struke, koji je potom kroz projekt Body Art Photo posvetio čitav opus umjetničkih fotografijama ljepoti žene i snazi ženske energije, i koji se s pravom smatra jednim od ponajboljih hrvatskih fotografa, sada je donio novo umjetničko iznenađenje.
Nakon što je kroz knjigu "U Božjem lunaparku" pokazao hrabrost iskoračiti iz svijeta fotografije u svijet pisane riječi, sada je objavio svoju novu knjigu "Princ Šume". Kao strastveni umjetnik koji kroz svoju slobodu daje svoja najbolja djela, i knjigu je izdao o vlastitom trošku, ne želeći da itko uvjetuje njegov rad bilo sa zahtjevima da nešto doda ili da oduzme. "Ovo sam ja", reći će Mavar na pitanje da objasni knjigu, a za danas.hr dao je više detalja o svojoj novoj književnoj avanturi.
Neobičan mladić i velike promjene
"Knjiga govori o srednjoškolcu Sanjinu i svemu što mu se događalo na školskim praznicima jednog ljeta. A za jednog tinejdžera dogodile su mu se velike promjene i dobio je velike uvide. Šuma i nova poznanstva otvorili su mu nove poglede na svijet i na sebe. Upoznao je snagu prirode, duhovni svijet i svoju moć. On nije običan mladić, on je
neobičan običan mladić. On se izdvaja od svojih vršnjaka po svemu i kao takav je neshvaćen, a jedina koja ga podržava je prijateljica Miranda s kojom dijeli sve svoje strahove i radosti otkrivanja uzbudljivih spoznaja. Život u gradiću provinciji zna biti prilično ograničavajuć za mlade, no njemu to ljeto ni po čemu nije bilo dosadno", dao nam je skicu svoje knjige Mavar.
"Princ šume", reći će, bio je spontani nastavak njegovog pisanog prvijenca "U Božjem lunaparku" u kojem se često spominje šuma. U prvoj knjizi je iz vlastitog iskustva pisao o šumi, tom mjestu idealnom za učenje i u koji je redovito išao po nove doživljaje.
"Nova se priča počela stvarati sama. Zato mi je i bilo potrebno toliko vremena da ju napišem (čak deset godina). Pisao sam samo kad bih osjetio inspiraciju i poticaj. Nisam unaprijed imao isplaniranu konstrukciju teksta nego sam pišući otkrio da i sam bio znatiželjan što će se dalje događati. Naravno, šuma me inspirirala svojom snagom, moći i mirom. U njoj sam se osjećao kao kod kuće", govori nam.
Nastavlja da smo danas okruženi bukom ljudi i strojeva. "Promet, kućanski aparati, galama... to sve nam
okupira sluh. Okruženi smo silnom količinom ekrana. Televizori, mobiteli, tableti, kompjutori, satovi, a
čak i novi automobili imaju u sebi nekoliko ekrana... Oni okupiraju naš vid. Okruženi smo i bombardirani svom silom informacija. Kroz elektroničke medije, preko svih onih ekrana od maloprije, preko radija... Te informacije nam okupiraju misli, pretrpavaju uglavnom lošim vijestima i svijet čine beznadnijim", rekao je Mavar.
Nastavio je da nije protiv napretka, i sam koristi sve te naprave koje naravno pomažu, ali da se trebamo pitati koliko prostora i vremena posvećujemo sebi bez ikakve pomoći?
"Priroda je idealno mjesto za to. U prirodi sva osjetila neometano rade, bez buke, bez ekrana, bez vijesti i bez reklama. U takvim uvjetima možemo čuti i vidjeti okolinu i ono najvažnije - osjetiti sebe", podijelio je svoje iskustvo Mavar.
Zelena nas opušta
Ovaj majstor fotografije, koji u tančine zna zakone optike dao nam je odgovor zašto je zelena boja prirode toliko opuštajuća.
"Zelena se u nama vidljivom spektru boja, od infracrvene do ultraljubičaste, nalazi upravo u sredini. Oči se tu najmanje naprežu i tako zelena djeluje opuštajuće. Kao čovjek koji je otvoren za spoznaje, rekao bih da smo mi dio prirode, da smo iz prirode nastali i da se njoj vraćamo kad završimo ovozemaljski put. Ne kaže se bez veze 'Majka priroda'. Da, to je naša majka, a ne zgrade, auti, beton i asfalt. Od šume možemo osim doživljaja mira, naučiti i kako prirodno živjeti, kako biti sa sobom. Na primjer, stabla rastu dostojanstveno, visoko i ispunjavaju nas nekim
poštovanjem, ali nam i neverbalno daju i poruku svojim primjerom: Ona rastu iz zemlje, uzemljena su, puštaju korijenje u zemlju iz koje crpe hranu za život. Kao što je korijen razgranat ispod tla, tako se i krošnja sa svojim granama širi prema nebu. Stablo odozgo dobiva svjetlost jednako tako potrebnu za život. Mi ljudi smo bića u isto vrijeme fizička i duhovna", otkriva Mavar dio znanja i iskustva koje je stekao u prirodi.
Nastavlja da je od običnog stabla u šumi naučio kako funkcioniramo kao neodvojivi dijelovi prirode. "Onaj tjelesni dio nas treba biti uzemljen, realan, živjeti puninu ljudskog života, a onaj naš duhovni bi trebao kao grane pružati prema nebu i od tamo primati nematerijalnu hranu. Ako na duže vrijeme zanemarimo jedan od ta dva aspekta naše
prirode, venemo", govori.
Potvrđuje da u knjizi ima autobiografskih elemenata, da su to njemu bliski stavovi, da doživljaje junaka ne bi znao tako dobro opisati da ih i sam nije doživio. "Poruka mora koju su on i prijateljica u knjizi dobili na ljetovanju je zapravo od riječi do riječi ono što sam zapisao ljetujući sa svojom prijateljicom prije par godina na otoku. Poruka je bila presnažna da bi bila samo produkt mog uma. Ja nisam princ šume, ali točno znam kako bi se on osjećao da postoji", iskren je Mavar.
Usporedio je "Princa šume s prvom svojom knjigom "U Božjem lunaparku" za koje kaže da je po uzoru na “Razgovore s bogom” N.D. Walsha pisana u formi dijaloga. "To je neka vrsta dnevnika kojeg sam u stvarnosti vodio s raznim
duhovnim entitetima i u njemu se vide sve moje osobne preokupacije, razmišljanja i pitanja, te njihovi odgovori meni. Ta knjiga je po meni potpuno moja, osobna i spominju se stvarni ljudi iz mog okruženja. Inspirativno je vidjeti evoluciju mojih pitanja o poslu, financijama i ljubavi s početka knjige pa sve do pitanja o bogu i postojanju i smislu života na kraju knjige. To je jednostavno knjiga o evoluciji mene kroz pitanja i odgovore", otkriva Mavar.
Progovorio je i o avanturi pisanja naspram fotografije u kojoj je odavno izgradio ime te rekao da kreativnost ima razna lica. "A naša ideja je obojiti ih nekom osobnom bojom. Pišem isto kao što fotografiram. Moje fotografije su uravnotežene i mirne. Tako i pišem. Iskreno, pisanje mi ide malo sporije, ali bez obzira na to uživam nizati riječi po papiru kao što volim nizati piksele po fotografiji. To me najviše uzbuđuje, to stvaranje... jer mi kreiramo svoje svjetove svojim djelovanjem i sustavom vjerovanja. Dakle kad kreiramo, ne igramo se boga nego samo osvještavamo svoju iskonsku ulogu pravog stvoritelja. Nema velike razlike, jer kad fotografiram, fotografijom pričam priču, a kad pišem, riječima opisujem slike", rekao nam je Mavar.
Na pitanje za koga je knjiga "Princ šume", rekao je da je u početku mislio da piše za mlade. Ta ideja mu se svidjela jer rijetke su duhovne knjige za one koji tek otkrivaju svijet. "Najčešće knjige takve tematike računaju na neko predznanje čitatelja pa stoga mladima budu nerazumljive i suhoparne. Sada mislim da knjigu može čitati svaka osoba koja je otvorena za neki drugačiji pogled na 'obične' stvari koje nas okružuju, svaka ona osoba koja je otvorena za davanje i primanje, a posebno od prirode. Bilo bi mi drago da ova knjiga nekom promijeni stav o ljudima koji su drugačiji, koji se ne uklapaju i koju većina izbjegava. Možda ih i dalje neće razumjeti,
no možda će ih manje osuđivati", navodi Mavar.
I kao svaki kreativac, neumorna duha i zaigranih misli, naravno da Mavar već priprema daljnje projekte. Otkriva je u završnoj fazi velike fotomonografije njegova autorskog projekta "Body Art Photo".
"To su fotografije ženskih aktova koje radim već desetak godina, a u njemu je sudjelovalo više od stotinu žena. Projekt je nastao iz misije koju sam odabrao u cilju da ženama omogućim prostor i vrijeme u kojem mogu biti potpuno svoje. Fotografije su bez odjeće, bez nakita i bez ambijenta jer sve to zapravo određuje osobu i stavlja u neki kontekst. Kod mene u studiju one imaju priliku biti autentične, iskrene i bez uloga u koje ih društvo tjera. One tu mogu iskazati svoju senzualnost i ženstvenost bez straha da će to prijeći u vulgarnost. Fotografije su crno-bijele s fokusom na formu a ne na površnost boja jer tako fotografijom stvaram skulpture, svojevrsne spomenike ženama koje to povijesno zaslužuju. Sljedeće godine će uz knjigu biti organizirana izložba i silno me
raduje da će konačno ugledati svjetlo dana", otkriva Mavar.
POGLEDAJTE VIDEO Ove su božice bake, majke, odgajateljice i računovotkinje. Savim obične žene koje su izvukle svoju "Nju"
