Vlada nam želi reći da nam proračun jest za pinku veći nego lani, da nas na kraju godine čeka iznenađenje u obliku 400.000 nezaposlenih i da smo dužni k'o Grčka, no da to i dalje nije razlog da razmišljamo. O rebalansu pogotovo.
U svakom slučaju, grizemo nokte čekajući da Ivan Šuker ispuni obećanje i prezentira nam proračunske prihode na početku godine. To bi trebalo dati na uvid sljedeće stanje stvari: doprinosi, koji pokazuju da je kakav-takav rad uistinu i plaćen u ovoj državi, su pali. Nisko. Ali su zato narasli prihodi od PDV-a i još jednog poreza na sva primanja koja vam padnu na pamet. Prvi mjesec 2009. godine, uzgred rečeno, bio je katastrofalan što se tiče prihoda u proračunu, no to nas ne treba obeshrabriti.
Kamo idu ti novci od kredita sa subvencioniranom kamatom?
Ponajprije zato što je Vlada optimistična zbog nadolazećeg razdoblja, u kojem će se u opticaj pustiti novi krediti sufinancirani od proračuna i građana koji ga pune, no nećemo znati kome će oni završiti u džepovima, što će se s tim novcem napraviti i kome trebamo aplaudirati što će povećati zaposlenost ili konačno vratiti dugove. Ti novci neće biti dani bilo kome, jer svatko tko želi dobiti ovakav kredit mora obećati da će ga trošiti na dobro zajednice i njenog gospodarstva.
A ako se taj netko bude ponašao kao srbijanski poljoprivrednici koji su novcem od poticaja kupovali mercedese umjesto traktora, to neće biti nešto što će se unaprijed pokušati spriječiti, niti je to nešto što zanima Jadranku Kosor. Za takav scenarij, premijerka je novinarima požurila poručiti: "Dokažite zloupotrebe ako možete, mi vam nećemo reći tko dobiva vaše novce".
Nema straha od inflacije
Još jedna stvar koja vjerojatno ne zabrinjava premijerku jest definicija inflacije. Više novca u optjecaju obično ju proizvodi pa ona povećava cijene roba i usluga, smanjuje realne vrijednosti primanja stanovništva, poskupljuje kreditna sredstva uslijed povećanja kamatnih stopa, pa onda visoke kamatne stope smanjuju efikasnost proizvodnje i utječu na preraspodjelu dobiti od proizvođača prema posrednicima; čitaj: trgovcima; čitaj: onima koji ne proizvode ništa nego mešetare tuđim, uvezenim; čitaj: onima koje Vlada voli više od proizvođača.
Sretna okolnost ovogodišnjeg proračuna je i što se Ina sjetila platiti dugove za trošarine. Ali, tko joj može zabraniti da se "rebalansira" povećanjem cijena energenata koji nekim čudom rastu, baš kao i cijene hrane unatoč relativno niskoj stopi inflacije? Država sa svojim paketom dionica, već smo čuli, ne može ama baš ništa.
Hoće li i kapetanica broda koji tone otići na jahtu?
Stabilne javne financije u ovom obliku, u ovo doba godine, sigurno su pokazatelj da je Jadranka Kosor naučila nešto od svog prethodnika, a ponajviše o socijalnoj državi. Kaže da nije dirala socijalna prava, poput mirovina. Bit će da je zaboravila na porez koji je udarila na mirovine, tko će znati.
Možda će se i ona, kad shvati da je nemoguće izvesti proračun s ovakvim troškovima bez uvođenja još jedne glavarine i rizika od kamenovanja Banskih dvora, pozdraviti s nama na ljeto i otići na jahtu. Na njeno mjesto elegantno će sjesti novi delegirani idol za kog nam nije palo na pamet da će nas impresionirati svojom spremnošću na bolne rezove, nametničke namete i ostale 'stupidne gluposti' koje nas čine šampionima u poreznom opterećenju.
Mašta radi svašta
Evo, neka to opet bude potpredsjednik Vlade, recimo, Darko Milinović. S obzirom da je nebo granica logike koja krasi Vladinu borbu za radna mjesta i fiskalnu politiku, on nam sutra može kazati da više nema uriniranja za džabe. Kult ličnosti Dade Milinovića, čije će nas blago nasmiješeno ili raskeženo lice svakodnevno gledati s naslovnica Vjesnika, nalagat će da mu se divimo što je kao stručnjak za reproduktivni sustav zaključio da promet u susjednom, urinarnom sistemu, država konačno treba naplatiti. Hoće li se to zvati urinarina, izlučinarina ili će se u narodu konačno primiti hadezearina, pitanje je na koje odgovor trebaju dati porezni obveznici.
Onoliko koliko je logično da u vrijeme opće nelikvidnosti Porezna uprava udari svoju maržu na svakodnevni promet tekućine u organizmu, logično je i da se umjesto naplate poreza neplatišama među poslodavcima oporezuju oni koji za njih rade. Ili da Zdravko Mamić ne plaća porez na zaradu od transfera, a čistačica na platnoj listi Maksimira plaća porez na svoju zaradu. Niz nastavite sami, nebo je, rekosmo, granica.
