U srijedu 1. svibnja slavimo međunarodni praznik rada, 133. od velikog prosvjeda za radnička prava u Chicagu davne 1886.
Samo četiri godine nakon toga, Praznik rada počeo se obilježavati i na ovim prostorima, no za razliku od Chicaga, kada je osam osoba zbog sukoba s policijom osuđeno na smrt, kod nas se taj neradni dan sveo na povremeno prosvjedovanje i obavezan besplatni grah. Što se ipak tijekom godina postiglo, a što tek treba izboriti - donosi RTL Dosje.
Uz prosvjed ili bez njega, u Maksimiru će se i ove godine sigurno dijeliti grah... neki će političari sigurno opet biti ondje, a sigurna je i bar jedna tema o kojoj će se govoriti. A to je "67 je previše".
Kako će završiti posljednja sindikalna akcija, prikupljanje potpisa za referendum o izmjeni Zakona o mirovinskom osiguranju, još je neizvjesno. Prošla triput kad su prikupljali potpise, do referenduma nije došlo, jer nije ni trebalo, ponosno ističu sindikalisti.
"Zakon o radu 2010., kasnije je bilo potpisivanje protiv "outsourcinga" i protiv monetizacije autocesta. To su vidljivi rezultati", pohvalio se Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata.
Na njihovu je inicijativu 2008. godine donesen Zakon o minimalnoj plaći, a sljedeće i Sporazum o osnovici plaće koji javnom sektoru jamči povišicu kada gospodarstvu krene bolje. Da nema sindikata ne bilo ni kolektivnih ugovora, sindikalne glavne zadaće.
"Kolektivni ugovori su onaj instrument koji radnicima osiguravaju bolje plaće, plaćeni prijevoz, plaćeni prekovremeni rad, zakon o radu samo kaže da se ima pravo na plaćeni prekovremeni ali koliko je on, to se definira kolektivnim ugovorom...", kazala je Ana Miličević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog u SSSH.
No posla je još puno.
Svaki peti čovjek u Hrvatskoj na rubu siromaštva
"Hrvatska je šampion po nesigurnim oblicima rada. Rad na određeno vrijeme, nesiguran rad, otkazi itd... na prvom smo mjestu", rekao je Ribić.
Iako se praznik rada danas više svodi na grah nego na prosvjede i zvižduke političarima, oni su ovdje sporadično viđani. Uglavnom uoči kakvih izbora, pa bi ih ove godine moglo biti poprilično. No ne treba im zamjerati. Kad sjediš u kontroliranimuvjetima, uvjek sit i na suhom, nije baš ugodno gledati svoje birače koji će darovani grah jesti i sutradan ili ga odnijeti svojima.
Svaki peti čovjek u Hrvatskoj na rubu je siromaštva, 12 tisuća ih radi, a najmanje tri mjeseca ne dobiva plaću. Pa su se za pomoć radnici Uljanika obratili i papi Franji. No pesimizam se, pokazalo je stanje nacije, ipak ukorijenio. Stopa nezaposlenosti je deset posto i vrtoglavopada, baš kao i broj stanovnika u Lijepoj Našoj.
"Najteže je bilo surađivati sa zelotima, reko bih, ekonomskim talibanima. To je bila recimo Milanovićevavlada, a imali smo vrlo solidnu suradnju s vladom gospođe Kosor", kritika je Vilima Ribića.
Praznik rada u Hrvatskoj se prvi put slavio na Maksimiru, davne 1890. godine. Radnici su tada, baš kao i nedavno tražili tri osmice, osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Nakon drugog svjetskog rata, obilježavanje 1. maja u Jugoslaviji trajalo je dva dana uz parade i uranke, ali nikako i prosvjede.
Danas, u apatiji i pesimizmu, ovogodišnji prvi svibnja neki će proslaviti neradnim danom, neki neradnim danima, jer, eto, pada baš usred tjedna, a neki će možda pobjeći s posla na besplatnigrah. Samo ako ne bude kiše.
