Predsjednik Republike tragičan niz smrtnih slučajeva u Oružanim snagama pripisuje posljedicama pandemije i nekim osobnim problemima. Može li se baš sve pripisati pandemiji razgovaramo s dr. Antom Bagarićem sa Klinike za psihijatriju Vrapče.
Kakav je vaš prvi komentar kad ste čuli ovaj niz tragedičnih događaja u Ministarstvu obrane. Jeste li imali već informaciju dok su se oni događali ovih zadnjih mjesec dana?
Onoliko koliko se moglo vidjeti u medijima. Jedna opet stresna stvar u tim kockicama sivim u Hrvatskoj. Još jedna u nizu tamnih stvari koje su vrlo neobične. Ono što je teško u ovoj situaciji je što je to puno teže nego da su ti vojnici stradali u borbi protiv terorizma negdje gdje bi znali da su to teroristi. Svi bi bili ljuti na njih i nekako bi to prorijeđivali. Ovdje su te mlade osobe stradale od nečeg što je svima nama. To izaziva jedan strah, jednu nelagodu, jednu uznemirenost kod svih ljudi, ali zato ima neka rješenje. Da taj strah bude manji, ako bi dobivali precizne i točne informacije od ljudi koji su zato zaduženi. Na prvi pogled to izgleda, čuli smo maloprije kako se govori - koliko je ljudi na koji način to uradilo. Na prvi pogled izgleda 'Pa zar nam morate o tome govoriti?'. Da, o tome je vrlo bitno govoriti. Možda ćemo sat ili dva ostati...
Dosad je bila ta predodžba da se o tome ne govori. Kao onda ne trebamo o tome govoriti jer ako govorimo, kao time potičemo druge.
Ne, ako ne govorimo o tome onda potičemo naše fantazije - kako je to moglo, jesu li stradali, je li organizirano, je li netko protiv njih. Dakle, vrlo je važno govoriti o svemu što se događa u tamnim stranama. To nije lako ni medijima ni ljudima iz vojske, ali mi se moramo privikavati da o teškim stvarima govorimo precizno, iskreno, da kažemo da se to desilo, zašto se to desilo. Vojska je jedan specifičan, možda jedini sustav koji u sebi ima ove dvije komponente - jedna je da se ti ljudi obučavaju da budu što destruktivniji. Postoji u vojsci ono - uništiti živu silu...
Obučen da ubije.
Obučen da ubije i to ne može proći bez posljedica. To nije ovako na nekoj, opet površnoj razini samo ubiti neprijatelja. Ta obučenost za destrukciju se onda širi - negdje manje, negdje više, ali ona se širi.
Ne možemo ipak izdvojiti cijelu tu situaciju iz činjenice da su ljudi radili ili bili pripadnici oružanih snaga?
Ne.
MORH želi to malo, kako bih rekao, nema to veze s nama. Oni su zbog nekih svojih problema stradali, ali...
Vojska je upravo takva. Koliko god oni kažu - mi smo radili psihologijsko testiranje pri pristupanju. Da, a u pristupanju su ti ljudi imali neko svoje mentalno stanje, neke svoje motive. Kod svih nas se to s vremenom mijenja i netko tko je bio silno motiviran i otporan na stres, nakon godinu ili dvoje se to može radikalno promijeniti. Dakle, vjerojatno to ima veze s nekim aspektima te vojske i to treba tako uzimati i o tome treba govoriti. Ovo je dobro da predsjednik i svi stalno o tome govore makar ovo "Neću reći danas ne. Štitit ćemo obitelji poginulih, njih, nećemo govoriti ništa osobno, ali ima puno informacija o kojima trebamo razgovarati i razmišljati o njima.
U MORH-u kažu da se pet ili šest samoubojstava događa na razini godine, ali ovakva koncentracija u samo mjesec dana, govori li nam to nešto?
Pa sigurno govori. Dakle, to su mladi ljudi koji bi trebali biti otporniji na stres i otporniji od prosjeka. Ukazuje na to da neki problem postoji, sigurno je da nešto postoji i nadam se da ćemo brzo otkriti o čemu je riječ.
U MORH-u kažu da su u sve postrojbe odmah poslali psihološku pomoć. Ima li uopće dovoljno psihijatara?
Nema nigdje, ali bi trebalo. Ne bi bilo loše da taj veliki sustav traži pomoć izvana. Svima nam je potrebna pomoć, pa i u vojsci. Lijepo je to što su poslali, treba pomoć i tim psihijatrima koji rade u vojsci. Treba im supervizija, negdje da se promišlja kako otkriti i prevenirati.
Što kaže statistika na nacionalnoj razini po pitanju samoubojstava?
Svi smo, i ja osobno, govorili u medijima da će korona i pandemija uzrokovati povećanu suicidalnost. Prema dosadašnjim podacima ipak nije. Naše nekakve prosudbe psihodinamske su bile da se u emocionalnom sustavu dešavaju teški poremećaji. Međutim, sada za Hrvatsku i za većinu zemalja koje su to pratile u istraživanju imamo da se stopa suicida tijekom cijele pandemije nije povećala.
Koliki je broj godišnje?
Negdje oko 600. To je velika brojka.
Je li prije bilo manje?
Bilo je više.
To je zanimljivo. Imamo predodžbu da su sad stresnija vremena...
Bilo je nekada 1000. Sada je manje i provode se programi da se taj broj smanji. Negdje su uspješni, a drugdje nisu. Na tom području dokazano.
