Koliko je Ina još uopće strateška nacionalna kompanija, isplati li se u nju sad uložiti 15-20 milijardi kuna, i što kad se toliki novac uloži, može li se on ikada ikako vratiti.
O svemu tome smo u Direktu razgovarali s Tomislavom Dragičevićem, jednim od najdugovječnijih direktora Ine, od 2000. do 2009., dakle do trenutka kad je MOL preuzeo potpunu kontrolu nad Inom.
Pretpostavljam da ste Vi emocionalno vezani za Inu i da s te strane niste objektivni, ali da imate jako jako mnogo novaca biste li Vi uložili svojih 15 milijardi kuna u kupnju Ine, a onda još toliko da bi uložili u njezin razvoj?
"Rekao bih, politička odluka je donesena. Nadam se da se prilikom te odluke napravio dobar uvid u poslovanje kompanije zadnjih pet-šest godina. Nadam se da su ti koji su radili pripremu za političku odluku napravili jedan ili dva scenarija kako će te rafinerije raditi u narednom periodu. Treće, nadam se da su pripremili ljude koji bi to vodili. Ako se skupe najbolji stručnjaci, onda ima opravdanja da se krene u taj posao. Ali, to nije 15, nego 7 milijardi kuna".
Je li Ina još uopće strateška nacionalna kompanija i po čemu?
"Po meni jest. Ina je jedna od najjačih kompanija i sigurno je strateška hrvatska kompanija. Vrijednost kompanije se procjenjuje i po zalihama koje postoje, po tržišnim udjelima, rafineriji. Ona je sigurno strateška kompanija. Ona ostaje u poslu koji će trajati još 30-50 godina. Oko 75 posto energije još uvijek će biti iz plina, ugljena i nafte. Još uvijek se taj biznis ne gasi. Iako sve ove kompanije ulažu u obnovljive izvore jer im se to ne isplati raditi".
Može li se rafinerija u Sisku uopće spasiti, ima li ikakve potrebe da Hrvatska ima dvije rafinerije?
"Rafinerija Sisak ima najdublju preradu i sigurno je bolja od riječke. Osnovni smisao je da te dvije rafinerije nisu kapacitirane samo za hrvatsko tržište, nego su bile predviđene i za BiH, Sloveniju".
Cijeli razgovor pogledajte u prilogu.
