Moglo bi se reći da je Andrej Plenković dobar dio predizborne kampanje gradio na tome da njegov protivnik, Davor Bernardić, neće "izdržati" debatu s njime, da se on zapravo boji TV sučeljavanja. Jako se inzistiralo na tome da je Bernardić izbjegao debatu na HRT-u, da je "pobjegao". I u porukama i istupima, kada bi govorio o "sigurnoj Hrvatskoj", Plenković je redovno nastojao aludirati da Bernardić naprosto nije dovoljno ozbiljan, da nije dorastao ulozi premijera i da će se to – nesumnjivo – vidjeti u televizijskom sučeljavanju. Pogledajte nas, kome biste od nas dvojice povjerili vođenje države?, postavljao bi Plenković dilemu uvjeren da se odgovor sam po sebi podrazumijeva i da će ga i najšira javnost dobiti pred nesmiljenim TV kamerama.
Takav je i ušao u televizijski studio RTL-a, i zadržao taj gard do kraja. Uvjerenje da je superioran, i da je tu svoju superiornost odavno pokazao i dokazao i da ne mora bog zna što dati večeras. Jer se naprosto podrazumijeva da je bolji. Sportskim rječnikom rečeno, podcijenio je protivnika. Tako se doveo u gotovo karikaturalnu poziciju, kao da je na trenutke postao osoba koja parodira jako pametnog i nadmenog političara, onog koji nabraja strane uglednike s kojima je tog dana pričao na telefon da bi dokazao svoju vlastitu važnost. Kada je treći ili četvrti put spomenuo da je on taj dan razgovarao s Charlesom Michelom, Plenković je plenkovićevski gard pretvorio u komediju.
Nakon što je tjednima najavljivao svoju veliku sigurnu pobjedu, nakon što je htio jako pokazati da se on uopće niti nije morao posebno pripremati za ovog protivnika jer ga može slistiti dok si rekao keks, Plenković u prvoj velikoj debati s Bernardićem zapravo uopće nije uspio pobijediti. Naravno da nije poražen, niti "potučen do nogu", bilo je mrcvarenja i njih dvojice i gledatelja, na trenutke i dosadno, ali nije uspio ostvariti ono što je najavljivao: glatku i jaku pobjedu, razbucanog i izgubljenog Davora Bernardića.
S druge strane Davor Bernardić, koji je ušao u duel kao neiskusniji političar, kao onaj od kojeg se očekuju gafovi ili iznenadno skretanje u satiru (kao onda u Saboru), pokazao je jednu svoj novu slabost – došao je oboružan s previše papira, pa je previše šuškao i tražio svoje papirnate dokaze. Bilo je to korisno nekoliko puta, jer je "protivnika" zatekao time da bi mu izvukao nesmiljeno negativne grafove, ali jednostavno je papira i grafova bilo – previše.
Ali bio je pripremljen, pokazao je da je prionuo ozbiljnoj analizi rada Plenkovićeve vlade i da zna kvalifikacije o korupciji, lopovluku ili nebrizi za građane argumentirati pravim dokazima. Tako je pokazao i ono što je Plenkovićevu nastupu jako nedostajalo, pokazao je da mu je jako stalo, da se želi boriti.
Iskustvo, ali i suhoparno redanje podataka
Naravno da je Plenković imao ležernost iskusnog državnika, a Bernardić neiskustvo, ali Plenković je vjerojatno nehotice i pokazao rutinerstvo i suhoparno redanje podataka, dokazivanje "što su napravili" bez istinske strasti da bi rado to nastavio. Nije uspio pokazati da mu je stalo. Za razliku od protivnika Bernardića koji je baš jako pokazivao da bi htio pokazati i Plenkoviću i cijelom svijetu – da može biti premijer. Plenković se ponašao kao da se samopodrazumijeva da je bolji i da će se njega izabrati.
Njegov nesumnjivo najveći gaf večeri je stalno inzistiranje na činjenici da su grafovi koje vadi Bernardić kopije grafova koji su upotrijebljeni na HRT-u, u emisiji "Nedjeljom u dva". Kada je izgovorio: "Je li vama Maja Sever radila research? Važno je znati sve te poveznice…", pokazao je i svoje duboko nepoznavanje medija. Je li moguće da premijer ne razumije da su tekstovi i grafovi objavljeni u medijima javno dostupan materijal koji onda mogu koristiti i drugi građani, pa i političari? Da je oznaka izvora poželjna? I da nipošto nije zabranjeno na jednoj televiziji spominjati drugu? Plenković je nebrojeno mnogo puta u emisiji podbadao zbog oznaka na grafovima i aludirao o nekoj "tajnoj vezi" između Bernardića i novinara, kao da je zaboravio da je Bernardić jedan od najkritiziranijih političara u Hrvatskoj, a nipošto miljenik medija.
Ako se duel promatra kao prilika da se političari učvrste u svom biračkom tijelu, ali i prošire malo među neodlučnima, Andrej Plenković je propustio priliku zahvatiti malo šire, tamo gdje se možda nadao. Među biračima centra koji nisu tipični glasači HDZ-a ali smatraju da je on, Plenković, jamac stabilnije i ozbiljnije Hrvatske, posebno na karti EU-a, možda je uspio podsjetiti na činjenicu da je on dobro umrežen među EU političarima (od Charlesa do Ursule), a da njegov protivnik, eto, nije. Ali nije niti uspio prodati uvjerenje da je to nekakva nedostižna vještina.
Plenkovićevo veselje zbog određenja o Titu
S obzirom na to da je evidentno da HDZ-u najveće muke trenutačno stvara Domovinski pokret očekivalo se da će Plenković više koristiti priliku za približavanje desnom biračkom tijelu, ali – nije. Jedino je ponovno odbijao izreći svoj osobni stav o pozdravu "Za dom spremni", a kao neočekivani dar za malo bolje pozicioniranje "u desno" prihvatio je Bernardićevo jasno određenje na pitanje "Tuđman ili Tito?".
Bilo je gotovo komično kako se Plenković razveselio toj Bernardićevoj izjavi, da daje prednost Titu. On koji je izdanak komunističke i jugoslavenske elite razgalio se nad tim "dokaznim" materijalom da je SDP "za Tita" da bi sebi malo pomogao u upravo zaljuljanoj desnici.
No, prije bi se reklo da je ta Bernardićeva izjava više pomogla njemu u pozicioniranju na ljevici. On, koji u obitelji zapravo nema nikakvog komunističkog historijata, neočekivano se i bez petljanja odredio za Tita i pojasnio – zbog utiranja antifašizma. I njegova izjava o pozdravu "Za dom spremni" bila je onakva kakvu želi lijevo orijentirano biračko tijelo: jednostavna i bez muljanja.
Bernardić, unatoč petljanju po papirima, bio je uvjerljiviji i oko pitanja kako žive ljudi u Hrvatskoj na minimalcu. Uspio je pokazati da ima kopče za stvarnošću kada je spomenuo primjer susjede koja je izgubila posao u pekari ili vlastitog brata, a Plenković je na opetovano pitanje voditeljice – bježao u visoku politiku.
Jedan od najupečatljivijih dijelova duela svakako je bio segment o potresu u Zagrebu. Plenković je inzistirao na tome koliko je HDZ uplatio u humanitarni fond, kao da se radi o nevolji u susjednoj državi, a Bernardić ga je nesmiljeno podsjećao na konkretne propuste. Pitao je gdje je zakon, pitao je zašto je tako malo stradalih u potresu stambeno zbrinuto. I tu je opet Bernardić "igrao" među glasačima koji se masovno odlijevaju od HDZ-a zbog koalicije s Milanom Bandićem i činjenice da je grad Zagreb još uvijek razoren od potresa, a građani iz porušenih ili oštećenih stanova ostavljeni bez podrške.
Čuva li se najžešća municija za finiš kampanje?
Davor Bernardić je bio pomalo zaljuljan kad mu je Plenković spomenuo Milana Bandića. Ali problem je u tome da Plenković ne može inzistirati na toj SDP-ovoj rani, jer je on još dublje i teže zaplesao s Bandićem. Plenković je mnogo puta izgovorio da Bernardić "nije kompetentan", da ne razumije, da ništa ne zna o vanjskoj politici, ali – smatrao je da to niti ne treba posebno argumentirati. Igrao je u smjeru – "pa vidite ga!", ali to u ovakvom sučeljavanju naprosto nije dovoljno.
Plenković je pak očito i najjače bio zaljuljan kada mu je Bernardić spomenuo da je ušao u HDZ tek sa 40 godina. I kada mu se spomenulo da je istraga oko vjetroelektrana stigla u Banske dvore. No, iako je bilo podbadanja i uvreda, obojica nisu prešla crtu, nitko se nije srozao. Obojica su pokazala da mogu sačuvati živce, da se mogu kontrolirati.
Bio je to tek prvi duel, nesumnjivo važan, jer su se prvi put sučelili političari koji u ovom trenutku imaju najviše izgleda da poslije izbora budu kreatori nove hrvatske vlade. No, za očekivati je da su obojica ovo sučeljavanje doživjela više kao upoznavanje protivnika i da su najžešću municiju sačuvali za nastavak i finiš kampanje. S obzirom na to da se očekuje da će Plenković imati veći manevarski prostor poslije izbora, za koaliranje ili naprosto kupovanje do potrebnih 76 zastupnika, Bernardić je zapravo onaj koji može manje izgubiti. Ušao je u ovu borbu kao gubitnik, kao onaj koji će sigurno biti lošiji u sučeljavanjima – i on ih vješto koristi kao manevarski prostor za dokazivanje da može ipak više i bolje od onog što se očekivalo. I kako razumije da on mora mnogo više potegnuti prije izbora.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
