Simba je jedan jako poseban pas. Ali ne zato što zna mnoge
trikove, nego zato što je to zapravo njegov posao.
Prvo je živio na metar lanca. Onda su ga napustili. Potom je
završio u skloništu. Nitko ga nije htio, pa su ga zamalo
uspavali. Dan prije smrtne presude volonteri su ga izvukli i
doveli Centru za rehabilitaciju Silver.
''Igrom sretnih okolnosti završio je na testiranju u Silveru,
pokazao se kao izuzetno stabilan, izuzetno dobar ,jako voli
ljude, jako voli udovoljavati svom čovjeku", priča Sandra Lukšić
iz Splita.
A njegov čovjek je Sandra – osoba s invaliditetom koja bi bez
Simbe teško mogla funkcionirati.
''I tu je onda Simbina uloga da mi pomogne oko donošenja nekih
osnovnih stvari. Znači kad mobitel zazvoni, Simba će
ga dodati. Ne mogu se sagnuti, ako mi bilo šta padne Simbaće
mi dodati. Pomogne mi skinuti čarape, kad me boli kičma pomoći će
skinuti rukav na jakni ili košulji", kaže Sandra.
Simba će pomoći i oko onih manje vidljivih, ali ne i manje
važnih stvari.
''Osim toga njegova bitna uloga je i ta socijalna gdje je on mene
izvukao iz četiri zida, jer svaki pas da bi zadovoljio svoje
potrebe mora izaći van. Kako je pas socijalno biće tako i tebe
nekako natjera da se socijaliziraš, da se ako ništa drugo više se
krećem", kaže Sandra.
Psi pomagači u Silveru se školuju mjesecima. Kad im pronađu
osobu kojoj će pomagati, još tjednima se prilagođavaju baš za tu
osobu i njezine potrebe.
''Simba ide sa mnom apsolutno svugdje. Kad izlazim iz stana, šta
god da idem napraviti - je li to platiti račun, preuzeti
lijekove u apoteku ili u gradsku upravu po neki dokument,
pitati za neku informaciju na mirovinsko - Simba je uvijek
sa mnom", kaže Sandra.
Oscar je križanac zlatnog retrivera i labradora retrtivera, sedam
godina je s Damirom.
''U moj život je došao naglo i uzbudljivo. Moj prvi pas je išao u
mirovinu i oni su imali spremnog psa za mene - Oscara", kaže
Damir Smajo.
Damir je, zbog dijabetesa, oslijepio prije 15 godina. Bez Oscara,
život bi mu bio puno teži.
''Puno lakše i puno jednostavnije je kroz sve te gužve štekata i
turista probit se s njim. Probijao bih se ja i sa
štapom, ali bi to bilo naporno jer bi zapinjao u štekate, ljudi
bi me gazili, ne bi se micali, a Oscar se provuče puno
lakše.
I Oscar se mjesecima školovao u Silveru.
''Kad je on tek došao kod mene, ja njemu nisam mogao reći
'vodi me u bolnicu'. Riječ bolnica ili mesar njemu ne znači
ništa, ali sad kad on zna koji je naš mesar, kad mi
sedam godina skoro pa svaki drugi dan idemo kod mesara,
ja njemu sad kažem: 'Idemo u Mate mesara' i on zna gdje mi
idemo''.
Iako je Oscar takozvani radni pas, u Damirovu slučaju on je
punopravni član obitelji koji, među ostalim spava s njim i
suprugom u krevetu. Osim posla, njima se dogodila i ljubav.
''A da se svađamo - moramo jer gdje nema svađe nema ni
ljubavI. Svađamo se zbog jedenja hrane s ulice, njegove
tvrdoglavosti, recimo on bi jednim putem, ja drugim. On bi ujutro
prvo išao kod mesara, a ja u ribarnicu i tako. Onda se tu
znamo malo posvađati".
No, to su mali problemi uspoređujući ih sa situacijama u kojima
su se zbog svojih pasa našli i Damir i Sandra.
''Bilo je višestrukih izbacivanja iz raznih institucija i
prostora. Od banaka, dućana raznih vrsta, restorana. Znači
prepreka je bilo na svakom koraku, nevezano uz to o kojem se tipu
institucije ili objekta radi'', kaže Sandra i dodaje:.
''Koji put reagiram lijepo, koji put odreagiram grubo.
Ako sam bio grub, ovom prilikom se svima
ispričavam. Ja ne šetam s njim po dućanu, ja
kažem gospođama koje rade što meni treba, a one mi dodaju.
Pas leži ispod mojih nogu i čeka kad ćemo ići dalje", kaže
Damir.
''Prema novom Zakonu o korištenju pasa pomagača, od travnja
prošle godine čak i psi na socijalizaciji imaju pravu ući u sve
objekte i institucije. No, unatoč visokim kaznama, mnogi im i
dalje stvaraju probleme", kaže Marijan Alfonso
Sesar, voditelj Centra za rehabilitaciju Silver.
Krenuli smo s Oscarom u šetnju. Putevima koje je, s Damirom, već
dobro probio.
U centru Splite, gdje ovaj dinamični duo živi više nema problema.
Oscar je danas rado viđen gost. No trebalo je proći sedam godina,
gotovo cijeli njegov radni vijek da ljudi shvate da Damir bez
Oscara ne može nikamo.
Kod Sandre je priča malo drukčija. Jer za pse vodiče koji pomažu
slijepim osobama čuli su svi, ali za pomagače poput Simbe i ne
baš. Sandra na prvu nema toliko vidljiv invaliditet. Ali Simba
ima vidljivu ormu na kojoj sve piše. No, ni to ne upali svaki
put.
''Ja sam i očekivala probleme, ali vi sve možete reći na nekoliko
načina, a ne da ti uđeš u dućan i on tamo s deset metara
viče na tebe. Da ne govorim da Simba nikad nije bez orme,
stavljam ju čim izlazimo", kaže Sandra.
Opcija da ga ostavi pred vratima trgovine ili banke dok obavlja
kupnju ne dolazi u obzir. Ti psi služe upravo tome da pomažu
svojim korisnicima gdje i kad god.
''Nakon 23 mjeseca sam predložila da psa vratim jer mi je
ponestalo snage za borbu s vjetrenjačama, jer ne vidim nikakav
pomak. Tu noć sam mnogo razmišljala i onda sam si rekla: 'Ma
nećeš, nije fer ni prema njemu, nije on to zaslužio'. I ako je
već mene dopalo da rušim te barijere, i otvaram ta vrata,
onda idemo", prisjeća se Sandra.
Odlučili smo sa Sandrom i skrivenom kamerom provjeriti kako to
funkcionira u praksi. Đir po Marmontovoj za test splitske
tolerancije. Kaže Sandra, a to nam je potvrdio i Damir – uvijek
je do ljudi, a ne do zakona.
U jednoj trgovini Simba je doživio dobrodošlicu. U drugoj ga
također nisu izbacili, ali pogledi ostalih kupaca bili su
prilično neugodni. Ulazili smo i u pekarnice. Bez da je itko išta
komentirao. I baš kad smo pomislili da je Split očito naučio
ponešto o invalidima i životinjama, otišli smo do crkve. Časna
sestra nije ništa komentirala. Pustila nas je da sjedimo u miru.
Prvi čovjek koji je planirao ući, okrenuo se i izašao čim je
vidio Simbu. Drugi je bio hrabriji. Na žalost i
konkretniji.
''Nije pas za crkvu. A sve razumijem, ali", rekao je gospodin
vidjevši Simbu.
''Eto, prvi čovjek koji je ušao poslije nas, prvi. E sad, da je
to bilo prije mise ili da je misa na kojoj je 50 ljudi, tu
bi onda nastala scena", kaže Sandra.
Ne govori to napamet. Već joj se događalo. No, i sama se
iznenadila da su nas ovaj put napali samo u crkvi.
''Uopće se više ne zaustavljam nego kažem: 'Ovo je pas pomagač,
pogledajte malo bolje, po zakonu ste dužni pustiti
ga' i samo nastavim o svom poslu", priča Sandra.
Voljeli bismo vjerovati da se pomaci nisu dogodili samo zbog
rigoroznih kazni već i zbog svjesnosti da ovi na četiri noge
često rade manje problema od onih na dvije. U slučaju Oscara,
Simbe i svih ostalih Silverovih školovanih pasa – oni uz sve to
još i pomažu. Bilo bi im lakše kad se ne bi uvijek našli oni koji
im u toj plemenitoj zadaći toliko ne odmažu.
