Ljubo Radeljević jedan je od rijetkih koji su preživjeli stravičnu željezničku nesreću, koja se dogodila na današnji dan prije 47 godina u 22:40 na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Vlak s devet vagona koji je prometovao od Atene preko Zagreba do Dortmunda zbog velike je brzine iskočio s tračnica.
Iako je ograničenje bilo 53 kilometra na sat, vlak je u kolodvor uletio gotovo dvostruko većom brzinom - čak 103 km/h. Službeni podaci govore kako je poginulo 155 osoba, a još 90 ih je ozlijeđeno. No, neki vjeruju da su brojke i veće.
Mjesecima čistili mjesto nesreće
Radeljević, koji je i sam u to vrijeme bio strojovođa, prisjetio se detalja tragedije. "Oštro je prolazio krivine i vlak se malo ljuljao. Kad sam vidio da istom brzinom prolazi Autobusni kolodvor, povikao sam suputnicima iz kupea da se dobro prime. Čuo se udarac i vlak je izletio s tračnica", posvjedočio je Radeljević za 24sata i dodao:
"Čuo sam da će strojovođa biti Nikola Knežević i da će mu pomoćnik biti Stjepan Varga. Kako sam ih poznavao, otišao sam do lokomotive i htio se ukrcati, no nije ih bilo pa sam sjeo u prvi vagon. Napajanje je bilo slabo i nestajalo je struje pa su ljudi odlazili u druge vagone. U mom kupeu bili smo ja, jedan gospodin i gospođa. Kasnije se pokazalo da iz našeg vagona nitko nije poginuo", ispričao je Radeljević.
Vagoni su se prevrtali u dužini od dva i pol kilometra. Mnogi su putnici poginuli u prolazima vagona, pripremajući se za izlazak iz vlaka, neki su ostali zarobljeni pod hrpama željeza. Iako su vlasti angažirale sve raspoložive policajce, liječnike, pa i vojsku, poprište nesreće raščišćavalo se mjesecima. Do listopada ili studenog se, tvrdi Radeljević, osjećao strašan vonj krvi.
"Sve smo mogli očistiti, ali taj miris nikako. Još ga osjećam u nosnicama kad se svega sjetim. Mjesecima poslije znali smo među tračnicama pronaći sitne ljudske kosti koje istražitelji nisu pokupili. Vjerujem da je žrtava bilo i više nego što je identificirano, jer je tamo bilo toliko različitih dijelova tijela razbacanih uokolo", tvrdi on.
'Oni koji su bili najgore, bili su tiho'
Među liječnicima koji su se brinuli o teško ozlijeđenima bio je i Boris Hranilović, koji je u Klinici za traumatologiju proveo punih 40 godina, pa tako i tu kobnu noć.
"Prošlo je 22 sata kad sam dobio poziv da hitno dođem u Kliniku. Nitko nije rekao o čemu se radi. Pred bolnicom je bila gužva, ispred su bila tri, četiri vozila Hitne. Ušao sam, a čekaonica i predvorje bili su prepuni ljudi. Svi su bili krvavi i prašnjavi kao da su iz rudnika izašli. Vrištali su, plakali. Oni koji su bili najgore, bili su tiho, bez riječi. Pomislio sam: ‘Bože, šta je ovo?!’", prisjetio se Hranilović, koji je već u 23 sata krenuo s operacijama.
Angažirani su gotovo svi zaposlenici Klinike, a operiralo se cijele noći u tri dvorane. "Imali smo 50-60 ozlijeđenih, od toga desetak teško. Te noći najviše je bilo amputacija, uglavnom udova, ruke i noge koje su bile zdrobljene. Posebno se sjećam jednog mladog policajca iz okolice Maribora. Amputirali smo mu obje noge dosta visoko. Bio je dulje vrijeme kod nas na odjelu. Unatoč tome bio je sav pun energije i veseo", ispričao je liječnik kojemu je to ostala jedna od najtežih i najduljih noći u karijeri.
Identificirao učiteljicu svoje kćeri
Umirovljeni inspektor Ljubomir Gudelj, bio je u to vrijeme jedan od najboljih i najiskusnijih kriminalista. Dobio je zadatak identifikacije smrtno stradalih. U to vrijeme nije bila razvijena tehnologija prepoznavanja putem DNK, pa su se koristili otisci prstiju, liječnički kartoni…
"Uz željezničku prugu netko od bolničara pronašao je desnu žensku ruku lakiranih noktiju. Danima sam uspoređivao otisak prsta s te ruke s otiscima s kartona dok nisam otkrio tko je nesretna žena", rekao je Gudelj prisjetivši se još jedne žene, čije je tijelo u neprepoznatljivom stanju stiglo u Zavod za sudsku medicinu.
"Imala je karakterističnu bolest, deformaciju kralježnice pa smo je uspjeli identificirati pomoću rendgenske snimke. Bila je to školska nastavnica moje kćeri. Kad sam to shvatio, prestravio sam se", rekao je Gudelj koji je uvjeren kako je žrtava bilo i više od službenog broja 155.
Strojovođe kažnjeni
Neidentificirane žrtve pokopane su u zajedničkoj grobnici na Mirogoju. Provedena je i istraga, koja je pokazala da su kočnice na dizel-električnoj lokomotivi marke General Motors, takozvanoj kennedyjevki, bile ispravne. Za nesreću su okrivili strojovođe Kneževića i Vargu. Knežević je dobio 15, a Varga osam godina zatvora.
No, izašli su nakon pola odslužene kazne, jer je istraga također utvrdila da su u trenutku nesreće vozili 45 sati u komadu. Nakon pritiska sindikata, zakonski je ograničeno trajanje smjene strojovđa, koji smiju upravljati putničkim vlakovima najviše 10, a teretnima najviše 12 sati. Lokomotiva je još neko vrijeme vozila, a sada trune nekoliko stotina metara južno od mjesta nesreće, u Hrvatskom željezničkom muzeju.
