''Kad sam ja u njoj došao iz logora, onda ju je ova teta oprala i opleglala - takva kakva je i, evo, sačuvana'', govori nam osamdesetogodišnji Božo Judaš držeći u rukama crvenu haljinicu.
Kao dijete je završio u dječjem logoru u Sisku. Ostao je bez oca,
majke, braće i sestara, a svoj život duguje obitelji iz Petrinje
koja ga je posvojila misleći da je djevojčica.
Imao je tri ili četiri godine kada je sa sestrom iz Bosne 42
dovezen u Sisak, a spasila ga je upravo crvena haljinica koju je
nosio kada je stigao muškarac s namjerom da posvoji
djevojčicu.
''Ja sam se uhvatio njemu za nogu jer sam htio da me netko
odande odvede kao dijete. I on pogleda - ja imam haljinicu na
sebi, to je curica ... i uzme me'', prisjeća se Božo.
Kad je stigao u novu obitelj, shvatili su da je dječak, no nisu ga se htjeli odreći. Pokušali su spasiti i njegovu sestru, ali je nisu pronašli. Izgubio je pet članova obitelji. Dvije sestre i brat su preživjeli.
''Mati ubijena, otac ubijen,, najstariji brat Aleksandar ubijen ...'', s tugom se prisjeća.
Umirovljeni profesor geografije danas ima dva sina i troje unučadi, a iduće godine sa suprugom Barbarom će proslaviti 60 godina braka. Ona kaže: ''Mi smo zajedno prolazili borbe na radnom mjestu, jednako se borili uvijek za pravicu. Ja sam ponosna što je on moj čovjek''.
Čovjek kojega možda nikada ne bi ni upoznala da mu život nije
spasila crvena haljinica.
Haljinica na koju Božo pazi da je ni malo ne podere - kako kaže:
''Jer ta mora sa mnom ići u grob''.
