U Gradskoj vijećnici u Rijeci predstavljena je posljednja, dugoočekivana knjiga najvećeg među svim hrvatskim meteorolozima Milana Sijerkovića "O vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera". O knjizi nedavno preminulog autora govorila je i meteorologinja Dunja Mazzocco Drvar, autorica pogovora.

Pogovor naše Dunje prenosimo u cijelosti:

Kad čujemo ime Milana Sijerkovića, prvo na što pomislimo su pučke izreke o vremenu. Nitko od kolega ne koristi ih tako često i tako uvjerljivo kao Sijerković, nitko ih ne može prenijeti tako vjerno i nježno, kao djed koji nam čita neku divnu narodnu pripovijest. Jasno, nitko ih nije ni skupljao tako, poput pasioniranog filatelista, kročivši kroz Lijepu Našu širom otvorenih očiju i ušiju. Sijerković obožava prirodu i svaki slobodni trenutak provodi u njoj. Ne skuplja samo narodne mudrosti, tu i tamo pokupi i pokoji kesten, a osobito gljivu, i u tome je veliki znalac. 

„Lako je njemu!“, reći će drugi gljivari, „kad unaprijed zna kada će nastupiti najbolji uvjeti za berbu“. Jer, kao što kaže primorska poslovica, a prenosi je Sijerković i u svojoj novoj knjizi, „Najveća je pamet vrime znati!“. Da se pučke prognoze potpuno poistovjećuju s njim, osjetim i ja povremeno na svojoj koži. Objavim tu i tamo neku od njih, što u televizijskom izvještaju, što na društvenim mrežama, potkrijepim, jasno, i stručno mjerenim i motrenim podatkom pa čak i ponekim fizikalnim zakonom, a pod mojim tweetom osvane komentar: „Sijerkoviću, jesi li to ti?!“. Neka. To mi može biti samo na ponos!

Zapravo, rijetki znaju da sam u Državnom hidrometeorološkom zavodu zaposlena na Sijerkovićevu mjestu. Raduckala sam malo i prije čekajući da se u državnoj službi raspiše natječaj, a to se dogodilo upravo u trenutku kad je Sijerković odlazio u mirovinu. Hoću reći da nisam imala čast raditi rame uz rame s njim kao, na primjer, s drugim sinoptičkim mušketirima kao što su šarmantni Borivoj Čapka ili prerano preminuli dragi Dražen Glasnović.

Srećom, Sijer je nastavio raditi i kao zasluženo umirovljeni građanin, pa su kontakti s njim ipak bili razmjerno česti. Navratio bi na Zavod, bar jednom na tjedan, noseći u rukama materijale koje smo pripremali za njegovu prezentaciju na Novoj TV. Bez obzira na to što je prognoza bila gotova, želio je sam pogledati prognostičke karte. Ušao bi u takozvanu operativu gdje je u pravilu bilo dvoje ili troje kolega koji su toga dana dežurni i još pokoji sinoptičar koji bi obavljao neoperativne zadatke. 

"Nikada nisam upoznala većeg sladokusca od Sijera!"

Smjene na Zavodu traju po 12 i više sati, prastara zgrada na Griču ima struje taman toliko da moćna računala mogu obavljati svoje teške zadatke pa nikakva kuhala ne dolaze u obzir, uvijek je valjalo donijeti sa sobom nešto hrane za preživljavanje iscrpljujućih smjena. Sijerković je najviše volio zateći kakvu god proslavu jer bi tada bilo zaostalih kolača. Nikada nisam upoznala većeg sladokusca od Sijera! 

Bilo je to prije petnestak godina kada meteo karte nisu bile još dostupne na internetu i mobitelima. A pogotovo ne ove s kojima smo mi radili. Zato, ako ne bi stigao doći na Grič, uvijek bi nazvao. To je bio vrhunac dana, Sijerov poziv za telefonske konzultacije. Tada smo mi mladi, novi, bili njegove oči. Ispitivao bi, ovisno o predznanju kojega je svakako uvijek imao, konkretne sinoptičke elemente. „Reci mi, Dunja, ona dolina koja se jučer zadržavala u Atlantiku, je li ubrzala ili zastala dovoljno da se stvori ona grozna Biskajska? Znaš što ćemo imati ako ta krene prema nama!“. Ili, na primjer, „Kako to izgleda kod DWD-a, u posljednjem runu modela je još bilo relativno blago? Znaš da je Nijemac ciklogenetičniji od Engleza?“ 

Jest, dragi Sijer, znam, kao što znam i da je istina negdje u sredini. Uvijek je negdje u sredini. Naučila sam. Od najboljih. Nijedan pravi prognostičar ne prognozira ako sve te nebrojene brojke i slova, sve te crtkane i pune krivulje i vrtloge ne pregleda sam, a zatim ih pusti da teku kroz njegov (ili njezin) analitičko-prognostički krvotok prije nego što sroči riječi kojima vam ih prenosi. A te riječi su upravo ono čime naš učitelj najbolje barata.

Na fakultetu, kad nam je držao meteorološki praktikum, glavni mu je zadatak bio da nas nauči čitati i pisati meteorološke kodove, pravila šifriranja koja omogućuju da velike količine podataka lakše i brže dođu od motritelja na meteorološkim postajama do naših tehničara dešifranata, a zatim i do nas koji ih pretvaramo u informaciju. Učio nas je strukturiranju teksta vremenske prognoze, on koji iz te šablone najviše iskače.  Jasno mi je postalo samo nekoliko godina kasnije, moraš znati kako izgleda ta kutija da bi mogao početi razmišljati, a u našem slučaju i govoriti i pisati, izvan kutije. Ja danas imam mnogo više alata za to. Imam Facebook i Twitter, pa čak i Instagram, ako baš inzistirate. Sijerković je imao i ima samo knjige i u njima je istraživao i osvajao taj široki svijet izvan okvira šture birokratske meteo informacije.

"Njegova bura može biti izbirljiva ili vas čekati u zasjedi"

Tako se u „Maloj meteorološkoj početnici“ sanjkaju na obilnom snijegu i kupaju u toplom moru likovi iz fantastičnog pera Joška Marušića. U „Laste nisko lete…“ prognoziraju nam gatalinke, pčele ili slonovi, a među pričama iz meteorološke škrinjice naći ćete i zagonetke kojima ćete svakako nadmudriti i one najmlađe i najdovitljivije, a ne samo nas stare i već pokvarene. 

Nama je namijenio novu knjigu, „O vremenu i klimi Rijeke i Kvarnera“, koju sam upravo progutala s guštom kakvim Sijer tamani one već spomenute gričke kolače. 

Uz knjigu posvećenu Senju i njegovu trejdmarku „Senj - sunce sije, bura vije“, u ovoj se nalazi najopsežnija pripovijest o burama Hrvatskoga Primorja, pa i cijele naše obale. Zanimljiva je analiza koju nekoliko puta spominje, kolege Masatoshija M. Yoshina iz Japana, koja je svakako jedna od najboljih stranih analiza bure. Sijerković opisuje metodologiju i rezultate radova u kojima se pokazuje utjecaj bure na nagnutost raslinja u našem priobalju.

Anegdota koja se još dan danas prepričava na hodnicima Zavoda kaže da su te vrijedne studije nastale kao posljedica izostanka očekivanih bura. Naime, kad su kolege iz Zemlje Izlazećeg Sunca (i vjetra „oroshi“, po naravi sličnog buri) odlučile doći u Hrvatsku, birali su period u kojem su bure najčešće i najsnažnije i za to odabrali hladni dio godine, počevši sa studenim. Baš tada, te 1972. na 1973., vrijeme se poigralo s njihovim sudbinama i prave bure nisu mogli dočekati. Kako bi opravdali svoj dolazak i iskoristili dobiveni budžet, snalažljivi znanstvenici odlučili su proučavati pojavnosti koje su zatekli na terenu kao posljedice života na buri. I napravili sjajne studije.

Njegova bura, primjerice, može biti izbirljiva ili vas čekati u zasjedi

Od Sijerkovića ovdje možemo naučiti i kako su mudri meteorolozi učinili Mali Lošinj jednim od najljepših ljetovališta na Mediteranu. Ili zašto su baš svi mostovi na Jadranu postavljeni na najvjetrovitijim trasama te kako smo ipak tomu doskočili. Uz to što donosi gomile podataka i sijaset povijesnih izvještaja posvećenih burinim pojavnostima, među kojima ima i toliko napetih i zastrašujućih da bi se današnji katastrofični medijski napisi mogli posramiti pred njima, Sijer nas časti crticama iz mitologije, uputama za sigurniju vožnju ili preživljavanje na moru. Nudi čak i modne savjete! Kao i svi drugi njegovi tekstovi, i ovaj je prožet finim humorom, a materija o kojoj

piše, bez obzira na to o čemu je riječ, uvijek ima dušu.

Nećete me iznenaditi ako kažete da ste, čitajući ova slova, istodobno odnekud i čuli njegov sugestivan topao televizičan glas. Jezik koji odabire je istodobno i tečan i moćan, i obojen i jednostavan. Njegova bura, primjerice, može biti izbirljiva ili vas čekati u zasjedi, vjetar može imati ovakvu ili onakvu građu, kiša bira kapljice kakvima će se predstaviti ljudima, a oborina, vjerovali ili ne, može imati i orgije. 

Dočekala je jednom i Sijekovića meteorološka zasjeda. Anegdota je to koju Ankica Stojanović, kolegica s puno sinoptičkih kilometara u nogama, voli ispričati na našim redovnim druženjima oko Božića na kojima se, danas već posvuda razasuti prognostičari okupe uz škropec (ne Sijerkovićevu riječku kišicu, nego kapljicu privremeno zarobljenu u čaši) i, pogodili ste, nešto slatko.

Elem, netko od mladih meteorologa, izgubljen u rutinskim poslovima jednog zahtjevnog radnog dana, zabunom je složio sinoptičke karte na zid unatrag, od najdaljeg, devetog prognostičkog dana, do najbližeg, današnjeg. Dođe Sijer, stane mudro pred karte kao što svi prognostičari to redovno čine, gleda, razmišlja, ide naprijed pa se vrati, pa gleda opet, pa se malo namršti, pa nastavi... Trajalo je to neko vrijeme, sve dok se nije okrenuo, stao pred okupljeni kolegij i, jasno i posve staloženo, iznio svoju analizu. Objasnio je on to donekle neobičnim razvojem vremena, takozvanim retrogradnim strujanjem ciklona i fronti koje se uobičajeno gibaju od zapada prema istoku, a sad su, eto, pošle rjeđim trasama, te usporedio viđeno sa sličnim slučajem iz zapamćene prošlosti. 

Pomnija analiza pokazala je da je riječ o ljudskoj, a ne prirodnoj petljanciji, razmišljanje je usmjereno u pravom smjeru i štete nije bilo. Ostao je ovaj podsjetnik da je autor knjige koja stoji pred vama srčani kolega i predani učitelj i, najvažnije od svega, a iskoristit ću njegov predivan termin, „maštoviti meteorolog“.