"Osobno sam odustao od suprotnog spola i ljubavi zbog racionalnog gledanja na tu problematiku. S obzirom na moje, bezosjećajno psihološko stanje, smatram da jednostavno nema smisla s moje strane upuštati se u bilo kakve romantične odnose.
Naime, s obzirom da ne mogu (ili mogu jako rijetko i jako
malim intenzitetom) osjećati sreću, radost, nadu, uzbuđenje,
ispunjenost, empatiju, privrženost, ali i sram, nelagodu, tugu,
usamljenost, zavist, ljubomoru i ostale emocije, mislim da se ne
bi osjećao niti sretno niti zaljubljeno ni da me zavoli
nekadašnja srednjoškolska simpatija,
najzgodnija celebrity žena ili +/-prosječna simpatična
cura iz okolice. Dapače, vidim samo obaveze i potrebu
prilagođavanja životnog stila za koji mi je, u principu,
svejedno.
Nadalje, gledano sa stajališta te osobe, s obzirom na moj
spomenuti karakter, ne vidim baš da imam nešto hvale vrijedno za
ponuditi, s racionalne strane. Niti sam nešto ekstra privlačan
niti sam iskusan da mogu ponuditi fizikalno zadovoljstvo. Nemam
hrpu love da mogu pružiti financijsko blagostanje, niti neki
utjecaj u društvu. Nemam ni smisla za humor, zabavljanje i
nasmijavanje da bi se ta osoba mogla nonstop smijati.
Voljela bih na krovu s nekim gledati zvijezde, ali bi se vjerojatno uspavala pa bi me i tu ostavio.
Jedino se valjda mogu pristojno i korektno ponašati te,
stoga, možda, biti dobar prijatelj. U svakom slučaju, ženke imaju
puno boljeg izbora od mene. Naravno ta osoba također ne bi
smijela biti baš emocionalna. Da ne spominjem koliko je
nekorektno navlačenje emocionalnih osoba na sebe, znajući svoju
problematiku.
Iako bezosjećajno stanje vjerojatno nije permanentno činjenica
stoji da bi za promjenu trebalo uložiti previše truda, volje i
vremena u svrhu reorganizacije cijelog postojećeg životnog stila.
Jednostavno, ne osjećam se sposobnim da bi mogao razviti dovoljno
veliki okretni moment da sve preokrenem te se ne isplati niti
pokušavati.“
Gornje pismo, pisano od strane muškog korisnika, preuzela sam s jednog hrvatskog foruma. Zašto? Pa eto, jer mi se učinilo nevjerojatnim. Učinilo mi se toliko hladnokrvnim, iako je pisano s namjerom da se pojasni zašto je dotična osoba odustala od ljubavi te kakvog je ona emocionalnog stanja.
Cijeli me tekst užasno podsjetio na trenutkeprekida kada se osoba koja vas ostavlja, u kojoj ste dosad vidjeli toplinuvulkana i isto osjećali prema njoj, odjednom pretvara u zimzelenogigličastogmonstrumakojeg više ne poznajete. I radije bi htjeli da vam se takvim predstavio već na početku odnosa nego da vam se uvukao pod kožu i onda poželio iz nje van.
Iako nije direktno tematski povezano, ovo pismo u sebi sadrži element REZIGNIRANOSTI i ODUSTAJANJA od boljeg sutra, što je čest lajtmotiv svakog prekida. Onoga sa sobom ili onog s drugim osobama. Oko dvije osobe u prekidu još se zavuku i emocije krivnje, grižnjesavjesti, povrijeđenosti i očaja.
Ona '' strana ne želi slušati klišeje poput 'nisam još za vezu' ili 'nisam više zaljubljen' jer se osjeća izdanom i kao da ste ju ostavili kao psa lutalicu na cesti. Druga strana pak ostaje zatečena, možda je krah i njušila ranije, ali svakako se ne može oteti dojmu da je nešto krivo napravila pa koliko god puta 'otkantavajuća' strana govorila onu staru poznatu 'it's not you, it's me' ili 'ja te ne zaslužujem'. Nemojte to govoriti jer se povrijeđeni tada počinje pitati 'ako ti mene ne zaslužuješ pa zašto me ne želiš zaslužiti, što nisam vrijedan/vrijedna toga?' i ovdje počinju vječne analize tko, što, zašto i kada...
To izlike i vječne analize bez zaključka su poprilični 'bikovi drekeci' (prevedeno od bullshitovi) jer realno nitko nakon njih neće postati pametniji i vratiti tu osobu natrag, ali će u tom trenutku barem si olakšati dušu i u eventualnom razgovoru s nekim pokušati si racionalno opravdati tuđe i vlastite postupke. Kažem pokušati.
Kao da je netko došao i bacio mi taj jedan osjećaj, rekao snađi se, otišao bez traga i ostavio me bez ikakvog uputstva.
Mislim da bi 'povrijeđenima' bilo puno lakše da je njihov 'otkantavajući' već od početka ili barem pri 'početku njihovog kraja' bio ovakav iskreni 'gad' kao što je autor pisma. Onda bi oni kao takvi imali svoje opravdanje, a vi se ne bi previše vezali.
Ili, ako bi se uhvatili u koštac s takvim (pošto nas često emocionalni defekti privuku jer mislimo da ih možemo preobratiti), bilo bi nam lakše da se ne sjećamo obrisa njihove nekadašnje topline koja u nama produžuje nadu da će opet biti takvi već da ga odmah etiketiramo kao hladokrvnog idiota bez osjećaja i izlike.
Kad bi barem svi u upravo završenim i propalim vezama dobili ovakvo pismo, pa makar ono bilo i čista laž za neko bolje sutra, bilo bi nam lakše, dogodio bi se ! Da, bilo bi ti lakše, kada bi prvotni šok prošao.
Ne bi se nadali, ne bi nas zavlačili, ne bi im se opetovano vraćali. Jednostavno bi im zatvorili svoja vrata shvaćajući da su se zauvijek promijenili i zauvijek nas povrijedili.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.