Ovo je vrijeme svjedoka pokajnika. U množini, jasno, da sad ne crtamo akcente: toliki plural ih se namnožio u posljednje doba, da se čini kako zemljom ne hodi više nitko izim svjedoka pokajnika. Službenih ili neslužbenih, svejedno – direktori javnih poduzeća se gorko kaju te slatko svjedoče, a suštinski jednako postupaju i premijerka ili glavni državni odvjetnik, čiji novi politički kredit u oba primjera verificira i tzv. međunarodna zajednica. Dočim se netko realizira kao takav slučaj, njegov je status posvećen i neupitan, a njegova riješenost opravdanija od kozmičkih ciklusa.
Budući da se mahom radi o grabežnim zlodjelima, to nam valja primijetiti kako se nakon popuštanja živaca državnih službenika i slične najamne, a visokoklasificirane radne snage, težište pomiče k neposrednim potrošačima uzurpiranih javnih dobara. I tu se prvo sami javljaju svjedoci pokajnici, dakle, na posve osebujan način priznavanja sudioništva. Najnoviji takav potresan slučaj je onaj Nadana Vidoševića.
Dugogodišnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore – plandišta naših kapitalista, a s golemim javnim ovlastima – izjavio je prošlog tjedna, naime, da je "domaći kapital u suštini pohlepan jer je dio prvobitne akumulacije", dok je za "princip neplaćanja pomoću kojeg su se obogatili mnogi kapitalisti", čak potegnuo izraz "fundamentalna pljačka". Zbilo se to na predavanju u Hrvatskoj udruzi za odnose s javnošću, a gdje se naš junak osvrnuo prigodno i na public relations materiju, među ostalim rekavši: "Komunikacija mora uvijek biti iskrena, ali u cilju ostvarenja vlastitih ciljeva."
Suicidalna, ali vjerodostojna autorefleksija
Kod ovakvog stupnja gotovo suicidalne, pritom krajnje vjerodostojne autorefleksije, dalo bi se pomisliti, nemamo razloga sumnjati u Vidoševićevu iskrenost. Cilj njegovih ciljeva, međutim, još se doimlje malčice zastrtim. Razmotrimo: od vlasnika stančića i automobila jugo 45 prije dva desetljeća, on se vinuo do ukupnog posjeda nekretnina u vrijednosti od preko 15 milijuna eura, računajući samo one u Zagrebu, Dalmaciji i Gorskom kotaru, ne i ostatak u Bosni i Hercegovini, kao niti već preprodani Meštrovićev atelje u Splitu.
Pokretnine mu se, pak, odnose na više vozila nešto skupljih od rečenog, te već opjevane zbirke umjetnina i, neizostavno, satova. O njegovim bankovnim računima, dioničkom portfelju i drugim vrijednosnim papirima, kao i razgranatim poslovima u obiteljskom krugu, znamo malo ili ništa, možemo tek pretpostavljati.
Uostalom, nekadašnji rukovodilac Dalmacijacementa i NK Hajduka, u oba slučaja opterećen sumnjom za pronevjeru, nije niti mogao uspjeti drukčije doli burzovnim špekuliranjem na osnovi ekskluzivnih informacija o tržištu, koje su mu kao čelniku HGK pri ruci već 15 godina.
Inače, taj najbogatiji kandidat na posljednjim izborima za predsjednika RH, svoj privatno-poslovni uspjeh u kolekcionarstvu je svojedobno ovako protumačio: "Kupovao sam Bukovčeve slike u inozemstvu, no to je bilo devedesetih, dok nikoga nisu zanimale, pa sam iskoristio situaciju." Za to vrijeme, lijeni te neobrazovani hrvatski građani, navikli živjeti na tuđi račun – kako ih je opisao u predizbornoj kampanji – u ogromnoj su većini propustili sve bajne tranzicijske prilike za ulaganje i, čuli smo, prvobitnu akumulaciju.
O kome govori Nadan Vidošević, dakle, kad govori o pohlepnim "novim kapitalistima", to bi već bilo retoričko pitanje. Nadalje, i on je, baš poput Ivice Todorića, svoje velebne gorske dvore prijavio pod ugostiteljski objekt – točnije, planinarski dom – e da bi eskivirao porezne obveze; toliko o "principu neplaćanja".
Ali, i dalje ostaje otvorenom dilema: zbog čega takvo dragovoljno samoraskrinkavanje? Što je istinski cilj ciljeva te dramatično iskrene komunikacije?
Uzmimo, distanciranja radi, naš lirski subjekt za tipski lik. I zamislimo nakratko, prije negoli se navučemo, viđenija imena od te fele – Todorića i Keruma, Popijača i Škegru, Pavića i Ježića – kako zdušno i gromko deklamiraju "Smrt kapitalizmu!" ili tome slično, i kako raskrinkavaju buržuje po korzu i kulake po šoru. Doduše, nakon što se Crkva, taj najveći domaći parazit, otprije nekoliko godina stala izdavati za glavnog radničkog zaštitnika, ni to nije nemoguće.
Ritualno magijsko ograđivanje od krivnje
"Zla godina orla naćerala da zimuje među kokoškama", rekao bi vladika Njegoš. Da se skloni među svjedoke pokajnike, zasad barem neformalne, znači, mada su tu većinom okupljeni kokošari, dok se peruša ipak nekoga drugog. Zlo može pritom predstavljati jedino izvjesnost neke više opasnosti koja se natkriljuje ponad uzurpirane scene, kao da iz podruma svjetske socijale već probija oganj nove revolucije.
Nažalost, neće biti da je tako. Prije bi se kazalo da je uslijed varavoga antikorupcijskog trenda, posrijedi dnevnopolitička mimikrija u kojoj se svaki svjedok pokajnik, makar simboličkog i neoficijelnog ranga, ritualno te magijski ograđuje od krivnje koja bi još uvijek imala razloga biti sankcioniranom. Tako se ponašaju premijerka i državni odvjetnik, rekosmo, pa nas ne bi trebao čuditi jedan maneken tzv. gospodarske diplomacije, s punom sviješću o svojim nagomilanim milijunima naspram sve gladnijeg i nervoznijeg puka.
Marketinški gledano, u nužnom skladu s dominantnim rimokatoličko-kršćanskim poretkom vrijednosti, više vrijedi svjedok-pokajnik s po deset Očenaša i Zdravomarija u nizu intervjua i predavanja, nego tri tvrdokorna krivca, procesuirana te kažnjena dugotrajnim zatvorskim kaznama. Samo što nam uslijed devalvacije neće ostati nitko da bude pravo kriv, ili će to biti namijenjeno tek ponekom žrtvovanom bijedniku. Onom koji nije na vrijeme shvatio što je: pukovnik ili pokajnik.
