Vukovar obilježava 30 godina od pada u ruke srpskog agresora nakon najkrvavije bitke Domovinskog rata i tromjesečne opsade u kojoj su poginula 1624 hrvatska branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.
Niti jedan europski grad nakon Drugog svjetskog rata nije bio izvrgnut tolikom uništavanju, s izravnom materijalnom štetom procijenjenom na 9,5 milijardi kuna.
Grad koji je bio simbol i grad u kojem je rođen hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička, tog 18. studenog 1991. postao je najtragičniji simbol Domovinskog rata.
Grad je pod opsadom bio 87 dana. Prvi sukobi u Vukovaru počeli su prije samog kolovoza, 2. svibnja 1991. kada je došlo do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Nakon masakra u Borovu Selu na vukovarskom području je zavladalo ratno stanje te su započele pripreme za sukob.
Sporadični minobacački napadi na Vukovar počeli su još u lipnju, ali tijekom kolovoza na grad počinju padati granate ispaljene iz dalekometnog topništva. Do kraja kolovoza napustilo ga je 15.000 civila.
Napad na grad
Kao datum početka bitke obično se navodi 25. kolovoza 1991. kada su bivša Jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad na grad.
Vrh JNA pretpostavljao je da će Vukovar osvojiti u tjedan dana, no borbe su potrajale gotovo tri mjeseca, tijekom kojih su Vukovar i okolica svakodnevno granatirani i bombardirani, s čestim tenkovskim napadima kojima se željelo razdvojiti snage branitelja i zauzeti grad.
Dana 28. kolovoza preko "kukuruznog puta" u Vukovar dolaze zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković Jastreb i kapetan bivše JNA Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane Vukovara i Borova naselja.
U drugoj polovici rujna ustrojena 204. vukovarska brigada kroz koju je prošlo oko 5500 ljudi, ali u nju su ušli, osim samih branitelja Vukovara, i branitelji Iloka, Tovarnika te sela s područja bivše općine Vukovar.
Odnos vojne moći sukobljenih strana svo je vrijeme bitke bio neravnopravan. Hrvatske snage u Vukovaru i okolnim naseljima nikada nisu brojile više od 3000 pripadnika, dok je, s druge strane, grad pod opsadom držalo oko 30 tisuća vojnika Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga.
Napad na Vukovar doživio je kulminaciju u studenom kada je bilo na desetke zračnih napada, a u pojedinim danima padalo je i do 11.000 granata, bombi i raketa na grad.
Potpuno razrušen i opkoljen Vukovar okupiran je 18. studenoga 1991. godine, iako je otpor branitelja mjestimično trajao do 22. studenoga.
Pad vukovarske bolnice
Agresorska okupacija Vukovara značila je i protjerivanje većine nesrpskoga stanovništva iz grada i okolnih naselja, a ratni zločin počinjen je nad ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice na Ovčari.
Vukovarska bolnica za vrijeme okupacije bila je teško oštećena i radilo se u nenormalnim uvjetima, svi njeni katovi morali su biti napušteni i funkcionirala je u podrumu, s hodnicima prepunima kreveta.
Konvoji Crvenog križa i Liječnici bez granica probijali su se do grada kako bi evakuirali ranjenike i dopremili humanitarnu pomoć.
Vesna Bosanac, koja je tada obnašala dužnost ravnateljice vukovarske bolnice, prije tri godine je za RTL.hr ispričala kako je situacija u bolnici bila iznimno teška. Kazala je kako je ranjenika bilo sve više i više te da su se organizirala civilna skloništa, ranjenici su se odvozili i u Borovo Commerce gdje je organizirana ratna bolnica, a pomoć, koju su u nekoliko navrata tražili nije stizala.
Prema podacima vukovarske bolnice, ranjeno je 1219 branitelja i civila.
"Mi smo u katakombama liječili ljude i to s relativnim uspjehom. Onaj tko je trebao umrijeti, taj je nažalost umro", ispričala je jedna od doktorica iz vukovarske bolnice Sadika Biluš prije tri godine za RTL.hr.
Nakon pada Vukovara, hrvatski vojnici i civili iz bolnice ubijeni su na Ovčari. Pripadnici JNA i srpskih paravojski su u noći s 20. na 21. studenog 1991. na Ovčari ubili oko 250 osoba.
Simbolički važna bitka
Oficiri JNA koji su činili kičmu zločinačke opsade Vukovara bili su tadašnji savezni sekretar obrane SFRJ general Veljko Kadijević te oficiri JNA na terenu Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, ujedno i krvnik koji je organizirao mučenje i odvođenje više od 400 ranjenika iz vukovarske bolnice, ubijanje ljudi na Ovčari te sprječavao evakuaciju 4.000 civila.
Oko sedam tisuća vojnika i civila završilo je nakon pada Vukovara u logorima u Srbiji, gdje su bili i mučeni.
Bitka za Vukovar stvarno je i simbolički bila važna za konačan raspad Jugoslavije jer se tijekom te bitke JNA potpuno transformirala u vojsku koja je podržavala i provodila velikosrpsku politiku tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.
U spomen na 18. studenoga 1991., Hrvatski je sabor 1999. donio Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno toga datuma odavala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.
