Zamislimo čovjeka s otoka Korčule, susjeda Ruže Tomašić recimo, koji ima dvadesetak voćki i od njihovih plodova u kućnoj radinosti proizvodi marmeladu. Višak od desetak tegli prodaje frendovima po simboličnoj cijeni.
Pokretanje posla
Naš majstor pofotka tegle, stavi te fotke na Facebook i obavijesti frendove da prodaje. Ovima koji nisu na Facebooku pošalje mail preko Gmaila. Frendovi se jave, kupili bi, te on krene s otoka odnijeti frendovima marmeladu kad skuži da je katamaran poskupio masu posto u odnosu na prošlu godinu i da mu se ne isplati ni ići. Čovjek ispali na živce i sutra s rodbinom i prijateljima organizira prosvjed, blokira luku i traži da se cijena katamarana normalizira da bi život na otoku uopće imao smisla.
Dan kasnije, na vrata mu dolaze agenti tajne službe i kreće dijalog.
"Vi ste organizirali prosvjed?"
"Jesam! I u čemu je problem? Imam demokratsko pravo na prosvjed!"
Oćete teglicu?
Tu se predstavnici tajne službe značajno pogledaju, pa onaj koji glumi bad copa baca na stol njegovu objavu s Facebooka i ispis korespondencije s Gmaila.
"Šta je ovo?!"
"Slike moje marmelade", kaže naš junak. "Oćete teglicu?"
"Nećemo, hvala. Nego, jeste li vi svjesni koliko ste zakona i propisa ovim prekršili?"
"Nisam."
"Kao prvo, otkad smo ušli u EU, ovo nije marmelada nego džem. Kao drugo, proizvodni pogon vam ne zadovoljava higijenske standarde EU. Kao treće, niti imate obrt, niti registriranu proizvodnju, niti fiskalnu blagajnu. Kao zadnje, obustavit ćete prosvjede u roku odmah."
Tu se naš junak već počne lagano preznojavati, ali još uvijek se ne da.
"Odakle vama moji mailovi i ovo s Facebooka?"
"Dali nam Amerikanci. Oni nadziru sve elektroničke komunikacije da bi zaštitili svoje građane. A ti si, meštre, jučer blokira luku i tako jednome od njih uskratio pravo da parkira jahtu u istu."
'To ćeš morat pitat susidu'
Tu je naš junak već odustao od prosvjeda, ali se i dalje koprca.
"A odakle Amerikancima pravo da nadziru građane Europske unije?"
"To ćeš morat pitat susidu."
"Koju susidu?"
"Ružu Tomašić. Ona je u Parlamentu EU glasala da im se to omogući."
"**** *** *** *****!", opsuje naš junak susjedu, a onda obeća agentima da će odustati od prosvjeda i reći svima po otoku da se samo zajebava.
A sve bi bilo drugačije da je samo registrirao obrt, našao knjigovođu, instalirao fiskalnu blagajnu, izgradio laboratorij da mu marme... pardon džem zadovolji higijenske uvjete EU, te da svoj proizvod nije okrstio marmeladom jer je ona prvog srpnja postala džem.
Sve skupa miriše na prilično mračnu utopiju
Ako je nekome sve ovo smiješno, sad ćemo se prestati zajebavati jer cijela ova priča s nadzorom elektroničkih komunikacija nije nimalo smiješna. Sve skupa miriše na prilično mračnu utopiju. Zašto? Zato što svatko od vas ima nešto za skriti, svatko od vas, možda čak i upravo sada, dok čita ovaj tekst, krši neki propis ili zakon.
Hrvatska je samo u prošloj godini donijela 193 nova zakona ili izmjene ili dopune zakona. Koliko ih ukupno ima, vjerojatno ne zna ni Vladimir Šeks. Koliko direktiva, propisa i zakona ima EU čija smo odnedavno članica i koja se bavi i takvim pizdarijama kao što su propisi o imenima i nazivima namaza od voća, ne zna dragi Bog.
Građanin je u svakom trenutku zasigurno za nešto kriv
U takvom poretku stvari, s tom količinom propisa, zakona i regulacija na snazi, građanin je u svakom trenutku zasigurno za nešto kriv. Cijelo to vrijeme izložen je nadzornim kamerama, ima u ruci smartphone kao mali primopredajnik kojim mu se lako utvrdi položaj, izmjenjuje mailove ili piše statuse po Facebooku. A kad se to troje, telefonski pozivi, mailovi i statusi, posloži u nekakvu kronologiju, može se dobiti prilično detaljan pregled nečijeg života, sa svim stvarima koje čovjek i ima i nema od koga skrivati. A globalna UDBA to uredno bilježi i prati.
Sve to skupa građane pretvara u krivce i potencijalne kažnjenike – kraj ovoliko zakona i propisa, svi smo zasigurno za nešto krivi, a s ovakvim nadzorom, ništa ne možemo skriti.
U manje optimističnom scenariju, koji se obično i dogodi, ovo vodi do crnoutopijskog mokrog sna svake vlasti – ona svakom svom građaninu može nešto iskopati, ima listu njegovih "zlodjela" koju može izvaditi u svakom trenutku i tako ga držati poslušnim.
Borba gubi smisao
Ni optimističan scenarij ne miriše na dobro. U njemu vlast koristi mogućnosti tehnologije da bi dobila stopostotno provođenja zakona. Što znači da apsolutno svi bivamo kažnjavani i za najmanje kršenje zakona i propisa. A u takvom društvu, brate, ni šušta ni gušta. Takvo društvo ubija mogućnost borbe i za kakvo novo pravo. Da bi se čovjek borio za recimo legalizaciju lakih droga, moraju postojati konzumenti lakih droga koji su izvan zakona. Borba se onda svodi na traženje izmjene zakona. U ovakvom društvu takva borba gubi smisao jer život izvan zakona ne postoji. Ovakvo društvo konzervirano je u određenom trenutku bez ikakve mogućnosti promjene.
Postoji, naravno, i najoptimističniji scenarij, a to je onaj u kojem se ovaj problem rješava sada, dok još nije kasno, i u kojem se taj Veliki Brat barem pokušava staviti pod kontrolu. Za taj scenarij, naš junak s početka teksta, naš građanin, treba otići do svog demokratski izabranog predstavnika i raditi na njega pritisak da ga zaštiti, treba otići do svoje susjede Ruže i upitati je: "Pa, dobro, susida, šta radiš?! Ja ne smin marmeladu zvat marmelada, a Amerikanci mi smiju čitat mailove, jesmo te zato poslali u Brisel?!"
