Atraktivna prodavačica mandarina sa štanda u Zagrebu popularizirala je tu voćku pa su danima svi u Hrvatskoj govorili samo o mandarinama.
U Hrvatskoj se godišnje proizvede između 60 i 80 tisuća tona mandarina, od čega se gotovo tri četvrtine izveze. Specifičnost ove kulture je da je zapravo jedina koja u potpunosti pokriva domaće potrebe, a u isto vrijeme je uglavnom izvozni produkt. Uz izuzetak tune, koja se, kojeg li apsurda, proizvodi u dovoljnim količinama za domaće potrebe, ali većinom ide u izvoz, uglavnom u Japan, dok se za domaće potrebe tuna uvozi, većinom iz Italije, piše Splitski dnevnik.
Prije 60 godina uvezena iz Japana
Postoji još specifičnosti vezano uz mandarine. Prije svega ne radi se o kulturi raširenoj po čitavoj državi, već se gotovo isključivo proizvodi u 20 kilometara dugom području od Metkovića do Ploča uz Neretvu, s Opuzenom kao središtem proizvodnje. Također, ona nije domicilna biljka, čak niti mediteranska, već je prije više od 60 godina uvezena iz Japana. Nakon Drugog svjetskog rata iz delte Neretve mogle su se izvoziti samo kuga, kolera, malarija te lepra, u narodu poznatija kao guba.
Naime, tako močvarni kraj, prepun ustajalih bara, loše bočate vode i komaraca, kroz 19. i prvu polovicu 20. stoljeća patio je od bolesti koje su u ostatku Europe uglavnom bile iskorijenjene ili pod nadzorom. Tako su kroz to razdoblje zabilježene dvije epidemije kuge i jedna kolere u dolini Neretve, dok su te bolesti u ostatku Austro-Ugarske već bile uglavnom prošlost. Malarija je pak čitavo vrijeme uzimala žrtve, a lepra, odnosno guba, bila je uobičajena u tim krajevima sve do 1925. godine. U Metkoviću je čak postojala i ustanova za udomljavanje oboljelih od lepre. U slobodnijem prijevodu: kolonija gubavaca. Sve se to promijenilo u nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, a mandarine su jedan od onih slučaja kad jedna osoba napravi nešto što promijeni živote tisuća drugih.
Dolina Neretve potpuno se izmijenila
Stanko Parmać, ratni heroj iz Drugog svjetskog rata, zapovjednik 19. dalmatinske divizije, admiral Jugoslavenske mornarice, nakon vojnog umirovljenja sudjelovao je u osnivanju PIK Neretve u rodnom Opuzenu. Postavljen je odmah i za direktora te je krenuo u mukotrpan proces melioracije neretvanske delte. Tom je poslu pristupio sustavno pa je od agronoma Franje Tabaina zatražio da mu odredi koja bi to bila najbolja kultura za proizvodnju. On je pak nakon pomnih analiza i savjetovanja zaključio da je mandarina idealna te je iz Japana uvezena ta voćka.
Iako je to bilo vrijeme hladnog rata, za savjet o uzgoju Parmać se obratilo i najboljem američkom stručnjaku za agrume dr. Guyu Adrianceu, koji je doslovno odredio sve što je idealno za ovu kulturu vezano uz tlo na jugu Hrvatske. Uključujući na primjer i udaljenost od jednog stabla do drugog, kao i načine gnojidbe. U roku od 20 godina dolina Neretve se u potpunosti promijenila, od močvarnog kraja i teškog života koji su je “krasili” postala je jedan od najvećih svjetskih proizvođača agruma u odnosu na površinu.
Mala Kalifornija
Pri kraju SFRJ tom se kraju tepalo da je "mala Kalifornija", a rasadnik agruma PIK Neretve u Opuzenu je stekao međunarodni ugled pa su tu o ovim kulturama dolazili učiti i brojni stranci. Francuska, Italija, Grčka, Turska, samo su neke od država čije se znanje o agrumima stjecalo u Opuzenu, mjestu od jedva 2-3.000 stanovnika. Danas kada vidite uvozne mandarine, možete biti sigurni da su proizvođači prije nekoliko desetljeća prve sadnice nabavili - u Opuzenu. Mandarine su na kraju ispale dokaz kako sve plansko nije nužno i loše, ako se to obavi sa smislom i logikom uz upotrebu znanosti.
Desetljeća su prošla, Parmać je umro još osamdesetih, rasadnik PIK Neretve je, kao i čitava tvrtka, devastiran u divljoj privatizaciji devedesetih, a iako dolina Neretve više nije znanstveni vrh kad su agrumi u pitanju, i dalje jest onaj proizvodni. Sam plasman posljednjih godina komplicira odnos EU-a s Rusijom, ali se kao odgovor na to povećalo domaće poduzetništvo pa ljudi iz doline Neretve raznim prodajnim aktivnostima povećavaju i domaći plasman ovih agruma. Opstaju i nastavljaju ovu neobičnu priču o poljoprivredi u neretvanskom kraju oslobođenom kuge, kolere, malarije i gube, piše Splitski dnevnik.
