Ne biste vjerovali, ali, prema podacima iz zemljišnih knjiga, tvrtka Valamar Riviera skupa sa svojim tvrtkama kćerima, poput primjerice Elafiti Babin kuk d.o.o., vlasnica je ogromnog djela Babin Kuka. Iako se još uvijek po sudovima vode brojni sporovi oko vlasništva parcela po Babinom kuku, kako s Gradom Dubrovnikom, tako i s privatnim tvrtkama i osobama, to ne mijenja činjenicu da je Valamar na papiru vlasnik gotovo cijelog poluotoka. Valamar tako u svom vlasništvu ima ogromno neizgrađeno područje u i oko ceste koja se penje prema tvrđavi na brdu Babinog kuka. Naravno i s druge strane glavne ceste, ogromne parcele uključujući parkinge, tenis terene i druge površine su u vlasništvu Valamara.
Najluđe od svega što i glavna cesta koja prolazi Babinim kukom, u biti ide kroz vlasništvo Valamara. Na papiru, cesta je još uvijek u društvenom vlasništvu (kao i sporedne ceste po Babinom kuku), ali kao nosilac prava vodi se Hotelsko-turistički centar Babin kuk, odnosno pravni prednik Valamara, a također i oko cesta se vode sudski sporovi, pa je teoretski moguće da i glavna prometna cesta na Babinom kuku, skupa sa sporednima, u budućnosti bude vlasništvo Valamara! I ne samo to, već i park na Babinom kuku, gdje su brojne generacije Dubrovčana odrastale igrajući stolni tenis i mini golf, također su u vlasništvu spomenute hotelske korporacije. Ostale zelene, neizgrađene zone – slične onoj koja ide do tvrđave - koje se u GUP-u vode kao zelene i rekreacijske zone su također u vlasništvu Valamara.
Kako je moguće da je privatna hotelska korporacija vlasnik javnih površina usred grada, i da, teoretski, ako želi, može, zabraniti dolazak Dubrovčanima u park gdje su generacije odrastale igrajući se i uživajući? Već vidimo na njihovom primjeru parkinga da su podignuli rampe, te da Dubrovčani više ne mogu bez naplate dolaziti igrati tenis, niti ostaviti vozilo kada idu na kupanje s obitelji.
Da bismo rasvijetlili kako su javne površine došle u privatno vlasništvo, moramo se vratiti u Jugoslaviju, na sami početak gradnje hotela po Babinom kuku. Ljude tog vremena nisu mučila pitanja vlasništva kao nas danas, jer je tada sve više-manje bilo društveno vlasništvo. Tako da u to vrijeme nije bilo previše problema oko davanja javnog zemljišta za gradnju hotelskog centra. Bilo to u vlasništvu Općine Dubrovnik ili neke firme, na kraju je isto – sve je to društveno vlasništvo.
Više pročitajte na portalu Dubrovačkidnevnik.hr.
