"Mlada podstanarka s mužem i djetetom tri mjeseca bezuspješno traži krov nad glavom" - ovaj naslov objavljen na portalu dnevnih novina mikroskopski je sićušan prilog ogromnoj temi, o kojoj se s mjerodavnih adresa, onih što oblikuju i diktiraju političku volju, govori malo ili nikako.
Na tisuće ljudi u Hrvatskoj, uglavnom mladih ljudi, moglo bi ispričati priču poput ove o kojoj je portalu dnevnih novina govorila mlada podstanarka s mužem i djetetom. S druge strane, tu su i muke iznajmljivača stanova, sadržane u medijskim napisima o devastiranim stanovima i podstanarskim dugovima, o podignutim parketima, uništenom namještaju, neplaćenim računima i tulumima do zore, od kojih se susjedima dizala kosa na glavi. Napisi ove vrste nisu tako česti kao oni o mukama podstanarstva, ali dovoljno su uvjerljivi da i ono malo stanova što se na tržištu nudi stanodavci iznajmljuju tražeći za podstanare isključivo osobe za koje procjene da su smjernije od časnih sestara, osobe koje nemaju djece, prijatelja i kućnih ljubimaca, koje živote u svoja četiri zida provode kao duhovi, ne dodirujući tlo po kojem hodaju, što garantira da će lak na parketu iznajmljenog stana ostati jednako sjajan kao da u njemu nitko ne živi.
Na problem manjka stanova za najam država je pokušavala
odgovoriti tek sporadično, ograničenom poticanom stanogradnjom,
ali takvi projekti nisu bili dugog vijeka i nisu riješili ništa.
Naprotiv, oslonac na turizam kao jednu od rijetkih, ako ne i
jedinu uspješnu gospodarsku granu u Hrvatskoj, donio je nove muke
podstanarskoj Hrvatskoj. Uslijed obećavajuće mogućnosti
iznajmljivanja stanova turistima na dan, dva ili pet dana, što je
u svim velikim hrvatskim gradovima odavno prisutna praksa, cijene
stanova za najam dobile su krila pa u Zagrebu, primjerice, čovjek
teško može naći izbu od trideset kvadrata, a da za nju stanodavci
ne traže i polovinu prosječne mjesečne plaće.
Uslijed manjka stanova za najam i postojane, nesmanjene
potražnje, na tržištu se nudi sve što ima četiri zida pokrivena
krovom. Tako ćete u oglasniku naći stanove s WC školjkom u
kuhinji, duboke, vlažne suterene s prozorima užim od puškarnica
bunkera, petnaestokvadratne betonske kutije s gazdom koji vas je
spreman posjetiti u svako doba dana, naročito onda kad vas u
stanu nema. U Splitu ili Dubrovniku prihvatit ćete bilo što, pa i
stan s WC školjkom u kuhinji, ali unaprijed morate računati da će
vas gazde otamo potjerati već u turističkoj predsezoni, nadajući
se da iz svojih dvadeset kvadrata mogu izbiti još više.
Prema podacima Eurostata za 2016. godinu, oko 68 tisuća ljudi u Hrvatskoj svrstano je u red takozvanih - nevlasnika. To su oni koji žive u iznajmljenim stanovima, s najamninom koju određuje podstanarima nesklona nevidljiva ruka tržišta. Ako pretpostavimo da podstanarski korpus može samo rasti, jer generacije rođene od 1980. godine naovamo do stanova dolaze kudikamo teže nego generacije njihovih roditelja, uistinu bi se čudnim moglo smatrati što politički prvaci u borbi za komade biračkoga tijela ne stavljaju jači na glasak na svoje stambene politike.
Moglo bi, ali ne smatra se čudnim, jer u ovoj državi već se podrazumijeva da se političari ne zamaraju takvim tricama kao što su praktična pitanja životnog standarda stanovništva. Čak ni mlade snage najjačih vladajućih stranaka nemaju afiniteta za takve probleme kao što je dostupnost krova nad glavom. Na primjeru u posljednje vrijeme učestalo spominjanoga mladog HDZ-ovog lava Karla Resslera, primjerice, najbolje možemo vidjeti kako mladim hrvatskim političarima i političarkama, kojima bi ova tema trebala biti bliska, ne pada na pamet govoriti o jednom važnom generacijskom problemu. Puno radije i lakše oni govore o svojim političkim uzorima (obavezno Franjo Tuđman), o svjetonazorskim temama i zamršenim dnevnopolitičkim kučinama.
Razumljivo je to, jer mladi politički lavovi poput Resslera redovito stižu iz redova hrvatske mladeži koji osnovna egzistencijalna pitanja rješavaju puno lakše i puno brže od ostatka svoje generacije. Sve je lako kad si mlad, s pravom iskaznicom u džepu i pripadajućim mentorom.
O stambenim politikama zato se govori na političkim marginama, koje s više ili manje uspjeha nastoje napraviti proboj u politički mainstream. Pravom na krov nad glavom bavio se, primjerice, Živi Zid - na svoj način i sa svojom populističkom računicom - što je biračko tijelo na koncu dobro honoriralo. Danas se nitko ne može niti sjetiti imena stranke u okviru koje su Pernar i društvo govorili nebuloze kakve i danas govore, sve dok se nisu prisjetili na izbore izići pod imenom Živi zid, pod kojim su štitili pravo financijski uništenih ljudi na krov nad glavom. Zbog krova nad glavom ljudi su ih prepoznali kao prihvatljivu političku opciju. U susret europskim izborima, u cijelom političkom polju ozbiljniji naglasak na stambenu politiku do sada je stavila tek politička platforma Možemo, čiji je predstavnik Tomislav Tomašević na ovu temu govorio u Dubrovniku: "Cijene dugoročnog najma lete u nebo, a i mlade obitelji mogu samo sanjati o kupnji nekretnine. Stambena se politika ne može prepustiti divljanju tržišta nekretnina. Treba promijeniti porezne okvire..."
Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da velike političke stranke o problemima poput ovih koje nosi podstanarstvo ne govore gotovo nikad, iako je riječ o problemima koji prvenstveno pogađaju mlade ljude i mlade obitelji, one kojima s političkih govornica poručuju: ostajte ovdje, sunce tuđeg neba... Problem manjka stanova za najam, što rezultira povećanom cijenom najma i rastom cijena nekretnina, jedan je od gorućih problema generacije koja je ionako desetkovana migracijom radne snage iz Hrvatske u zemlje zapadne Europe. Toj generaciji neizmjerno je važnija relevantna rasprava i relevantna politička inicijativa u polju stambene politike, nego pitanje hoće li biskup u Bleiburgu ove godine držati misu ili neće.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
