Josip i Marko upoznali su se 2013. Obojica su u srednjim tridesetima, obojica su odrasla u radničkim obiteljima u manjim mjestima daleko od Zagreba, gdje žive otkako su kao brucoši stigli na fakultet. Josip je diplomirani inženjer brodogradnje, Marko je diplomirao na Filozofskom, piše Jutarnji.
Imena su im izmijenjena jer, kako kažu, ne želi da njihovo dijete jednog dana čita o ovome - iako je prijeko potrebno iznijeti ovu priču.
Zakon o životnom partnerstvu na snagu je stupio u ljeto 2014.
godine, a oni su odlučili
čekati do sljedećeg svibnja. Htjeli su imati svadbu u to doba
godina jer to rade ipak samo jednom u životu pa su htjeli da to
bude baš onako kako su i priželjkivali, uz rascvjetalo
cvijeće.
Još uvijek se sjećaju trenutka kada je donesen Zakon o životnom partnerstvu.
"Bili smo jako sretni jer smo osjetili da nas je prepoznala država, društvo, mogli smo se vjenčati, mogli smo legalno proslaviti svoju ljubav s prijateljima i obitelji, ozakoniti je", rekao je Josip.
Vjenčali su se u zagrebačkoj gradskoj vijećnici. Ljudi iz matičnog ureda bili su vrlo korektni - istaknuli su kako nema niti razlika u tekstu koji se izgovara osim nesretnog naziva "brak" koji je još uvijek Ustavom rezerviran samo za hetero parove. Imali su nepretencioznu urbanu svadbicu. Josip se sjetio jedne anegdote koja najbolje opisuje njihovu najveću želju.
"Kad je moj vjenčani kum, muškarac kojem sam ja također bio vjenčani kum pri sklapanju njegova životnog partnerstva, držao zdravicu, rekao je: 'Nadam se da ćemo se svi opet okupiti na krstitkama vaše djece'."
A onda su odlučili da je vrijeme. Kako navodi Jutarnji, prošlog su svibnja otišli u Centar za socijalnu skrb noseći sa sobom svu uredno prikupljenu dokumentaciju koja se traži pri predaji zahtjeva za ocjenu podobnosti ili prikladnosti za posvojenje.
U Centru su ih ljubazno primili bez ikakvih problema. Zatim su
čekali oko mjesec i pol
da ih pozovu za razgovor za procjenu, toliki je zakonski rok, no
nikad ih nisu pozvali na daljnji razgovor. Naknadno su poslali
pismeni upit u kojemu mole da im objasne što je s njihovim
zahtjevom na što su dobili odgovor da, s obzirom da
su u životnom partnerstvu, zakon ne predviđa da mogu
posvojiti dijete.
Potom su uzeli odvjetnicu, poslali još jedno pismo centru, opet dobili odbijenicu s istim argumentima. Nakon toga su uputili žalbu Ministarstvu obitelji i krenuli dalje u pravnu borbu koju su prepustili svojoj odvjetnici.
"Budući da smo iscrpili sve pravne mogućnosti, jedino što nam je preostalo jest da tužimo Hrvatsku za diskriminatorno postupanje", kaže Josip, a Marko nastavlja: "Svi heteroseksualni parovi, ako uspješno prođu procjenu u centru za socijalni rad, uđu u registar posvojitelja i čekaju na mogućnost posvojenja, a nama u startu nije omogućeno ni da dođemo na razgovor za procjenu".
No, najveći apsurd u cijeloj priči jest činjenica da su se ova dvojica muškaraca javili kao nevjenčani pojedinci, samci centru za socijalni rad, vrlo vjerojatno b i prošli procjenu i bili u registru potencijalnih posvojitelja. No, oni su u startu odbijeni.
"Svi naši prijatelji, obitelj, svi znaju koliko želimo postati roditelji i biti u prilici odgajati djecu. I moji i Josipovi roditelji nas podržavaju. I oni žele imati unuke s naše strane i upućeni su u sve što po tom pitanju radimo", napominje Marko.
Zašto biti tata?
"To je kao da pitaš bilo koga drugog zašto želi biti roditelj. To je potreba koja je duboko u nama, neki je imaju, neki nemaju i nema baš nikakve veze sa seksualnom orijentacijom osobe. Još od tinejdžerskih dana sam, razmišljajući o budućnosti, uvijek zamišljao sebe u obitelji u kojoj su moj muž i naša djeca, koliko god da je to tada izgledalo kao znanstvena fantastika. Meni život bez djece nije potpun život. Uvažavam ljude koji ne žele imati djecu, ali ja, eto, baš imam veliku potrebu biti roditelj. Dijete mi daje veći smisao životu", objasnili su na najbolji mogući način za Jutarnji.
Nadalje, obojica su prošli edukaciju u Udruzi Adopta koja priprema buduće posvojitelje na roditeljstvo. Koliko im je poznato, prvi su homoseksualni par koji je prošao takvu edukaciju.
Imaju puno nećaka i nećakinja s kojima se redovito druže.
"Uživamo gledati tu radost koju djeca nose roditeljima. Naravno, nije to samo radost, ima tu puno i briga i obaveza, ali sve je to život. Roditeljstvo često znači i bitnu promjenu načina života, često se uhvatimo kako vikendima razmišljamo kako bi bilo lijepo da imamo djecu i da se vrijeme planira oko njih."
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
