Što hoće taj Mesić? Sišao je s vlasti nujan i poručio građanima: 'Ne bojte se, ja sam s vama', da bi se pokazalo da ga nema kad ga ponajviše trebaju. A Hrvati ovih dana trebaju i Boga i Lucifera, ne samo Mesića, koji je znao i mogao rješavati probleme onda kad je htio. Prestao im je biti predsjednik u novoj velikoj depresiji državne i ekonomske politike, kojoj je udarao temelje prije 20 godina. Pomogao je on i njenom civiliziranju, ali, očito, ne dovoljno.
Kad bi se ovih dana negdje protokolarno i pojavio, obično bi nešto protokolarno i izjavio. Ali, kad se pojavljivao na sastancima na kojima nije bilo razgovora o ustašama, partizanima i Miloradu Dodiku, pobjegao bi od onih kojima je slao puse u objektive. Osim ako ga nismo krivo shvatili, možda je Banskim dvorima dao malo čvršće obećanje od onog što se moglo shvatiti kao obvezivanje na nastavak pomaganja građanima.
Da je tako, vidjelo se najbolje nakon nenajavljenog sastanka u Banskim dvorima, kada je zbrisao od novinara i kamermana koji su pretrčavali s glavnih na sporedna vrata. Snimke su podsjećale na kadrove filma Vještice iz Blaira, a Mesić na Đurđu Adlešič, koja ima sve manje za reći kada izlazi s radnog mjesta, pa joj se dogodilo da je lupila glavom o krov automobila kada je toliko žurila u crnu limuzinu.
Okrenuo je leđa građanima, koji su već na rubu psihijatrije od Vladinih antirecesijskih mjera, hajke zbog objave Registra branitelja, prepucavanja tko će koga opozvati – premijerka predsjednika ili obrnuto, betoniranja povijesti temeljem falsifikata izglasanog u Saboru...
Vezano za ovo zadnje, nepravedno bi bilo reći da je uspio tek prevaliti preko usta da mu je čudno što nije pozvan na "rekonstrukciju" povijesti u režiji aktualne premijerke i ratnih šefova Vlade. Odlučio je, naime, pomoći Vladi da izgladi odnose s popularnim Ivom Josipovićem, jer se malo "prekombinovala" prijetnjama da će nam opozvati predsjednika.
Dobro, javio se Mesić i nakon objave SMS-ova Ive Pukanića. Svaka čast, zaista se radilo o opasnom presedanu, ali čini se da ga je mirovina toliko primirila da se potpuno ostavio zabadanja nosa u tuđe stvari, vještinom kojom se koristio dok je imao svezane ruke na Pantovčaku. Propustio je problematizirati činjenicu da je njegov frend pregovarao s ministrom financija o "oslobađanju" milijuna kuna u korist Pukanićevog i Šukerovog velikogoričkog glasila, naprimjer. Nisu mu zasmetali ni ostali ministri, policajci, državni odvjetnici i ostali stupovi društva u Pukanićevom iPhoneu.
Podgrijavanje sarme
Ljubav i brigu prema svojoj nekadašnjoj stranci, HDZ-u, ponovno je otkrio pred kraj drugog mandata, tamo negdje kada su krenula hapšenja i kada mu je prestalo smetati uvođenje harača. Iako je jedan od najboljih pravnika koje je izrodila ova zemlja i vjerojatno je bilo još načina da se s pristupi s opsežnijom argumentacijom u rušenju tog poreza, bespogovorno je priznao poraz pred Ustavnim sudom.
Svidjelo mu se i što nema nedodirljivih u najnovijem nastavku Vladine kriminalne serije Nema para, samo dugovi, epizodi naslova Borba protiv korupcije, zbog koje će nas pljačkati porezima idućih tridesetak godina, u najboljem slučaju. Blag i zadovoljan radom na borbi protiv kriminala, Mesić bi eksplodirao jedino zbog novinara koji su pisali da možda i nije u pravu kada tvrdi da su baš svi detalji njegove priče o Ini točni.
Ljutio se i na one koji su ga pitali kakva je to država u kojoj bivši premijer i predsjednik prijete jedan drugome USKOK-om, kao da polažu prava na njega. Zadnji je intervju zapečatio spominjanjem fekalija, jer mu je postavljeno pitanje koje je samo na tragu njegovih prijetnji Sanaderu i obrnuto. Konačno, zaključio je i kako se nipošto ne osjeća suodgovornim za divlji kapitalizam i ovaj bastard od demokracije koju je pomogao stvarati devedesetih, prije nego je nanjušio raspad HDZ-ovog sistema i na vrijeme prešao u oporbu.
Jedan od konzervatora HDZ-ove polulegalne vlasti
Premijerka? Ona ga je, malo je reći, očarala. Ispostavilo se da je od ismijavane nižerazredne političarke postala toliko duhovita da ga uspijeva nasmijati do suza. Suzanino pomanjkanje suza za Momira Drobca također ga je ostavilo ravnodušnim. Prekoračio je žrtve jednog od kriminalnijih akata koje je donijela vlast u kojoj je devedesetih sudjelovao, "Šuškov pravilnik", i nastavio se prigodno pozivati na pravo. Kao da to isto pravo nije omogućilo da se provede, recimo, privatizacija.
Da, to je ona privatizacija koju je obećao goniti u svojim predsjedničkim mandatima, pa je nešto pošlo krivo i ispostavilo se (opet greška) da nije napravio ništa. Slično kao i po pitanju ratnih profitera. Kao sivonja je nasrnuo jedino na Vladimira Zagorca, neprijatelja omiljenog mu tjednika, slao mu jednog od svoje dvojice Perkovića i davao mu obećanja kakva je u stanju dati i kleti se da ih može isporučiti, izgleda, jedino u predizbornim kampanjama.
Njih, srećom za Mesića, više neće biti i sada može raditi što mu padne na pamet, a da nikome nije dužan objašnjenje. Isto kao što nikome nije bio dužan objasniti zašto je prvi ručak u mirovini pojeo s Vladimirom Šeksom – copyrighterom dobrog dijela pravnih opravdanja državnog nasilja nad građanima ove zemlje.
Ako se pomoć koju je obećao u svojoj "aktivnoj mirovini" svodi na pomoć HDZ-u, kojem je, za razliku od opljačkanih poreznih obveznika, dostupan u svako doba, onda je možda i bolje da ni ne dovršavaju njegov ured u Grškovićevoj, jer bi mogao poništiti ono što je napravio kako treba u svoje vrijeme. Nek' ide doma. Takvih kakav je on sada imamo preko glave i još uvijek su na vlasti.
