Prošlog vikenda Hrvatska je konačno dočekala ulazak u Europsku uniju, što je u svim većim gradovima obilježeno manje ili više spektakularnim proslavama. Nekolicina manjih mjesta, pak, svijet je upoznavala s posebnostima lokalne kuhinje koja se, iako stvarno raznovrsna i zanimljiva, ne može usporediti s glazbenim bučkurišem uz koji smo odbrojavali posljednje sate do Ode radosti i velikog vatrometa.
Da je neki od uzvišenih europskih gostiju kojim slučajem odlučio upoznati Hrvatsku preko izvođača koji su zabavljali okupljene u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku ili Vukovaru, vjerojatno se kući vratio zbunjen kao malo kad u životu.
Primjerice, ukoliko je uhvatio nastup Severine, kostime i izgled pozornice mogao je prepoznati s posljednjih turneja Madonne ili Jennifer Lopez, ali se zasigurno prilično iznenadio začuvši glazbu koja je dolazila s nje. Ukoliko je, zadovoljan onim što je vidio i čuo, krenuo u daljnje muzikološko istraživanje, velika je šansa da će vrlo brzo nabasati i na najbizarniju od glazbenih fascinacija ovdašnje publike, zloglasne cajke.
Ako je čitavu priču pratio u Vukovaru, tijekom nastupa Colonije mogao je steći dojam da je trenutno 1993. godina i da Hrvatska u Uniju ulazi među prvima. Naime, euro-dance kakav izvodi ekipa Indire Vladić doslovna je kopija hitova koji su europskim diskotekama žarili i palili prije dvadeset i više godina. Prije njih, na binu se popeo jedan od najdugovječnijih i najvećih nam rock sastava, Prljavo kazalište. Klasici Jasenka Houre također su mu mogli zazvučati poznato, pošto je nekadašnji punker iz Dubrave dobar dio svojih glazbenih ideja ionako „posudio“ od Simple Mindsa, U2-a i Brucea Springsteena.
U Zagrebu se, pak, našlo mjesta stvarno za sve i svašta, pa tako i za zajednički nastup možda i najznačajnijeg skladateljskog tandema novog vala. Darko Rundek i Srđan Sacher, autori pjesama nekadašnjeg Haustora, stali su na pozornicu po prvi puta u više od 15 godina i izveli Moju prvu ljubav, najveći hit kultnog zagrebačkog benda. Na žalost, lokalni mediji taj zaista povijesni reunion gotovo da nisu ni primijetili, pogotovo ako ga usporedimo s pozornošću koju je dobio jedan drugi dvojac naoružan s dva violončela i gomilom obrada.
Za kraj, vrijedi spomenuti i Split, gdje je Oda radosti simbolično zasvirala samo sat ili dva nakon što su na Poljudu po tko zna koji put zazivani hrvatski kraljevi, Čavoglave i geni kameni.
