Ima ženki koje čim vide nečije dijete u blizini, počnu histerično tepati, pričati nekim izmišljenim bejbi jezikom koje samo one razumiju, slogovi se počinju gubiti, R se pretvara u L, L u LJ, Š se gubi (čitaj: l ibico malja, 'ta to ladic ) i slični pekmezi. Vjerojatno ste barem jednu takvu upoznali. E, ja to isto radim, samo sa psima. Vjerujem da će se i meni s vlastitim djetetom jednom probuditi ta pekmezavost prema istima, ali dotad, ja sam i više nego zadovoljna svojom kompenzacijom za nunanje i maženje.

Jednostavno ne mogu! Vidim to malo flafi bićence snenih očiju i mokre njuškice, a kada isto zaigra svojim repićem i dadne mi do znanja da mi se predaje, tu je kraj priče. Tada me već posjeduje.

Jednom sam tako izlazila iz kluba, osjećavši se kao Pale sam na svijetu, nezadovoljna životom, sobom, izlaskom, ma sve mi je u tom trenutku izgledalo sivo, iako sam imala s nekim otić na pivo.

Odjednom ugledah njega, on ugleda mene. Ljubav na prvi pogled. Izgledao je kao kućna maza koja je voljela tu i tamo odlutati u nepoznato. Takvu sam i ja sebe ponekad znala definirati. Izgledao je premršavo, bio je onako prljavo bijel, prevelike glave s koje su se caklile tri gumbića, dva oko i njuškica. Nije imao ogrlicu, nije bio ničiji. Ali kao da je trebao nekoga. Nisam ni ja bila ničija i kao da sam trebala nekoga.

Pratio me do prvog raskrižja na mom putu prema doma, stao zajedno sa mnom na zebri i opet me tužno pogledao. Krenula sam i on je krenuo. Na drugom se raskrižju već približio na pola metra od mene, vjerojatno iskušavajući teritorij i moju želju za bliskošću. Ja sam i dalje bila skeptična, s obzirom da je lutalica. Na trećem je raskrižju otišao u suprotnom smjeru od moga, a ovaj put sam ja gledala razočarano, misleći kako sam si tako i tako zabrijala da je osjetio neku toplinu u meni i da sam mu nešto posebno. 'Lutalice se ne vežu', pomislila sam si. I vidi čuda! Ovaj put kao da je on mene iskušavao hoću li zastati i pogledati za njime, a kada je vidio da čekam, pojavio se opet...  Ovaj put se nisam mogla suzdržati te sam mu dala svoju porciju maza, a on je meni pokazivao zahvalnost mahanjem repića.

Bližila su se vrata mog haustora, a meni se srce paralo. Kako da ga sad ostavim pred vratima, kako? Vjerujem da će se već nekako snaći, ali ne bih ja da bude meni na savjesti. Nisam se dugo nećkala i znate šta, uzela sam ga k sebi, kud puklo da puklo. Bio je par dana kod mene, nismo se odvajali. Potražila sam mu potencijalne bivše vlasnike, ali nitko se nije javljao. Ubrzo je postalo jasno da mora ostati kod mene. Nije mi teško palo jer je u kratkom roku je postao moj novi najbolji prijatelj.

(Pjesma je toliko debilno smiješna, morala sam...)

I ostao. Vrijeme je prolazilo, a naše se prijateljstvo nastavilo. Nazvala sam ga Reo. Nije nešto maštovito, ali na to se jedino odazivao.

Nikada se nismo prepucavali oko kućanskih poslova, kad je meni palo na pod nešto što sam papala, on je to samoinicijativno jednostavno morao usisati u svoju njuškicu, tako smo lijepo funkcionirali. Ja sam ga vodila van da kenja, a on mene da razmišljam na zraku o životu, svemiru, zvijezdama, da manje vremena provodim u zagušljivim prostorima. Posvuda smo išli zajedno. Često mi je spavao pod nogama na krevetu, na posebnoj dekici i grijao mi noge u hladnim zimskim noćima. Nije bio jedan od onih živčanih pasa koji laju s visokim C čim naiđu na dlakavog kompanjona vani, nikad me nije sramotio. Ja njega jesam jer sam svako malo njega znala okriviti da je pustio vjetar :D

Bio je vjeran i odan, ali i ljubomoran kad god bi dovela nekog dečka u društvo. Točno je osjetio da je na njemu manjak pozornosti. (Znam, jesam ga razmazila). Osjetio je i kad ga netko od tih dečkiju ne bi previše doživljavao. Ahhh, takve sam mrzila i vrlo brzo otkantavala. Ne jer sam poremećena i stavljam psa ispred ljudi već zato što meni kojoj je bliskija filozofija 'tko ne voli životinje, ne voli ni ljude' to jednostavno nije bilo jasno. A i zato što su bili kreteni, dobro, to je možda bolji razlog :D

Znala sam u svojim tekstovima često pisati o ženskim kriterijima u odabiru mužjaka , pa kao tome u prilog, evo još jedan sekundarni.

Ako tebe znam jedva mjesec dana, a psa već sedam godina, ne možeš me pitati koga bi od vas radije spasila od utapanja! :D Nije pravedno niti prema njemu, niti prema psu. A najmanje prema meni, postavljati mi takve moralno etične stupice.

Stvar je jednostavna i nema tu biranja - ostavi ovog ili onog. Ako volim životinje i pa su mi oni kao članovi obitelji, oni koji to ne mogu shvatiti - njihova stvar. Samim time ako jednom moj dečko neće prihvatiti da je to meni bitno, zapitat ću se jesam li izabrala pravu osobu da bude pored mene.

Sad će se mnogi zgražati ovom izjavom, ali tako je kako je. Isto kao što ima nas koji pse doživljavamo najboljim prijateljima, isto tako ima i ljudi koji jednostavno ne žele dijeliti isti životni prostor sa životinjama, smatrajući to nehigijenskim. To ih ne čini ništa lošijim, da se razumijemo.

Moj ih budući odabranik ne mora, kao ja, pomahnitalo maziti, ali da hladna srca može proći pored njega, to će mi teško pasti. U tom slučaju mora biti visok, crn, pametan, zreo, duhovit i sve ostalo, a to je teško. Pa radije nemaj nešto od ovih karakteristika, ali voli pse, ne budi džukela!

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.