Vukašin Slanček je rano ostao bez majke. Majka mu se ubila, živio je sa sestrom i ocem zlostavljačem.
"Kad smo bili mali, svaki Božić trudio se da imamo, ne mogu reći. Ali kakvi smo išli u školu, u plavicama, isprebijani smo svaki dan. Ja kad sam bio mali, nisam znao tablicu množenja. Koliko je dva puta dva? Šest. A on me uhvati i prebije. Gušio me jastukom, lomio kolce na nama. Sestru je silovao. Jednom me tako pretukao, sve mi je polomio. Nisam mogao hodati", opisuje za RTL.
Otac na slobodi
Kad mu je bilo osam godina, izdvojen je prvo u udomiteljsku obitelj, a potom je godine proveo po odgojnim domovima.
Njihov je otac 2018. nepravomoćno osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zatvora zbog spolnog zlostavljanja sestre i zapuštanja i zlostavljanja Vukašina. Zbog žalbi o kojima odlučuje Vrhovni sud, predmet još nije zatvoren. Njegov je otac na slobodi.
"Uvijek me ismijavao, uvijek je govorio: 'Vidi ga, retardirani bolesnik'. Pokazivao je svima da sam najgori, a on najbolji. Ja imam poteškoće, ruka mi se trese. Zbog njega. Svi su oni krivi", kaže Vukašin.
Mladić je tri mjeseca prije punoljetnosti izašao iz doma, i tako je s napunjenih 18 godina završio - na cesti. Spava po kolodvorima, prosi za hranu. Iako mu je Centar nudio pomoć, izgubljen i istraumatiziran, sve odbija. Kako se država brine o zlostavljanoj i ostavljenoj djeci i kako izgleda život koji ne zaslužuje nijedno dijete pokazuje upravo njegova priča.
Ne možeš spavati, a onda dolazi policija
U čekaonici željezničkog kolodvora ekipi Potrage pokazao je kako spava.
"Ne možeš spavati, leđa te bole. Ne znaš boli li te vrat ili glava, ali moraš. Nema ne mogu, moraš. Zbog policije ne može izdržati ni sat vremena, dolaze i govore: 'Ajmo, diži se!', ispituju zašto sam ovdje", priča Vukašin.
Damir Sitar, odgajatelj iz Doma za odgoj djece u Osijeku. Kod njega je Vukašin znao prespavati kada je napunio 18 godina i izgubio pravo na dom.
Damiru Vukašin nije najteži slučaj, kaže, nagledao se svega u 25 godina koliko radi u domu.
"Prvo mi je bilo šokantno prije 25 godina te rešetke, drugi šok kad sam išao po tu djecu, kad sam vidio iz kojih uvjeta ona dolaze k nama. Ovo je za njega hotel A kategorije, prosječan gledatelj ne zna i ne može shvatiti u kakvim teškim uvjetima ta djeca i ljudi žive. Nije samo djetinjstvo, to je kompletan socijalni milje.
Obitelji znaju biti užasne, i međuljudski odnosi. Ne samo zlostavljanje, nego i šira obitelj, odnosi sa susjedima, jedna tako nepoticajna sredina, nakon što odu od vas, opet su izgubljeni", ističe Sitar.
'Oni rijetko misle da su roditelji ti koji su krivi'
"Takva se djeca nažalost nauče načinima preživljavanja, nekad su konstruktivni, nekad destruktivni, nauče manipulirati da bi dobili ono što im treba jer je to način preživljavanja, ali ono što mi vidimo ispod toga jest golema tuga. Oni rijetko misle da su roditelji ti koji su krivi, nemaju osjećaj pripadnosti, nemaju dobru sliku o sebi. Ako misle da su loši, oni će se tako i ponašati. Izdale su ih 'figure', zato ne vjeruju autoritetu. Ne treba čuditi što ne vjeruju ni nama ni odgajateljima", rekla je Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
Iz Centra za socijalnu skrb Vinkovci poručili su da o konkretnoj osobi ne mogu govoriti, no neslužbeno doznajemo da mu se nudio smještaj u domu za beskućnike, topli obrok, zajednica mu je pokušavala pronaći posao, no on je sve to redom odbio. Zašto? Ni sam ne zna. U njegovim očima to se ne čini kao pomoć. Misli da nikome ne treba čovjek s ulice.
Posljednje što mu se nudilo bio je psihijatrijski tretman. Svojevoljno je došao i nakon dva dana svojevoljno izašao. Vratio se na ulicu. Za sustav, kroz čije je ruke prošao, sada je punoljetan i dužan - samostalno donositi odluke i snositi za njih posljedice.
