"Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti", slavno je rekao sada već davne 1992. Franjo Tuđman. Za jedne heroj, za druge autokrat, a trećima ukočeni bivši lider male balkanske zemlje.
Franjo Tuđman bio je puno toga, ali ponajviše je ostao zapamćen kao prvi hrvatski predsjednik i utemeljitelj hrvatske države.
A ta Hrvatska u nedjelju opet bira. Osmi put od svoje neovisnosti odlučit će u čije će ruke otići ključevi Pantovčaka, isti oni koje je u svojima držao i Tuđman.
Franjo Tuđman 09. 02. 1981.
Nikada nije rekao ni jednu riječ protiv Tita
U predsjedničkim dvorima za vrijeme Tuđmana pio se samoborski bermet. Uz Antu Starčevića, Stjepana Radića i Alojzija Stepinca, u auli predsjedničkih dvora počasno mjesto našao je i za Josipa Broza Tita, a navodno je tamo htio postaviti i bistu Ante Pavelića. Oni koji su ga poznavali, kažu da nikada nije rekao jednu kritiku protiv Tita, navodno iz zahvale što ga 1972. nije dao na milost i nemilost svojim agentima da ga osude zbog angažmana u Matici hrvatskoj.
U svoja dva mandata Tuđman je bio jedini živući predsjednik koji je bio aktivni sudionik u Drugom svjetskom ratu. Ponosio se svojom ratničkom i antifašističkom prošlošću i iskustvom.
Za njega kažu da je bio kruti, autoritativni čovjek, mrk i ozbiljan. Takvog ga još od prvog susreta pamti supruga Gojka Šuška, jednog od Tuđmanovih najbližih suradnika i bivšeg ministra obrane u 90-ima. Kod njih je na ručak prvi put došao u dolčeviti i sav “uštirkan”. Vidjelo se na njemu da je general.
'Najprije me popljuvao, a onda hvalio'
"Razgovarali smo o tome kako se živi u Hrvatskoj pa sam ga pitala - doktore Tuđman, kakve su plate u Hrvatskoj?", prisjetila se Đurđa Šušak u razgovoru s Ivicom Radošem, koji je na temelju razgovora s njegovim bliskim suradnicima i oponentima objavio knjigu “Tuđman izbliza”.
On joj je odgovorio: "Što, odakle si ti?! Tko si ti, kakve plate? Kakav je to srbizam", što ju je potpuno izbezumilo.
"Zamislite, čovjek koji vam dođe u kuću na ručak i pita odakle sam i tko sam ja. Moram priznati, tada mi se nije svidio. Poslije je pohvalio moju juhu i rekao Ankici da od mene uzme recept. Najprije me popljuvao što ne govorim hrvatski, a onda hvali moju juhu, što me zbunilo", posvjedočila je Đurđa Šušak. Idućih je dana ipak promijenila mišljenje. Tuđman je u njezinim očima postao topao, neposredan čovjek koji nije trošio riječi na nevažne stvari. Jedna je šetnja bila dovoljna da njezin suprug shvati da je Tuđman čovjek kojeg može slijediti. “On će nam donijeti državu”, predvidio je Gojko Šušak.
Osjećao je da slijedi val demokratizacije
Bilo je to u vrijeme netom prije velikih promjena. Tuđman je krajem 80-ih osjećao da slijedi val demokratizacije Europe i da se na njemu može promijeniti slika Hrvatske. Uza sebe je tada okupio sve koji su se imali hrabrosti boriti za promjene.
Postojale su sve pretpostavke za stvaranje političke stranke i bilo je samo pitanje trenutka kada će ona ugledati svjetlo dana. Inicijativni odbor HDZ-a uslijedio je 28. veljače 1989. kada je Tuđman predstavio programske osnove stranke u kojima se zauzima za demokraciju. Iako je policija zabranila njezino održavanje, osnivačku skupštinu stranke ipak su organizirali na “nejavnom mjestu”, u prostorijama NK Borac na Jarunu.
“Tuđman se stalno ponašao u maniri kralja koji prima goste. On je bio stalno, otkad ga znam, uvjeren da je on najvažnija osoba u Hrvatskoj. Kad je isplivao, nisam vjerovao”, posvjedočio je u spomenutoj knjizi Ivan Zvonimir Čičak.
Sumnjiva smrt oca i pomajke
Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću, u seoskoj obitelji srednjeg imovinskog staleža, uz dvojicu braće Ivicu i Stjepana. Već u ranom djetinjstvu ostao je bez majke. Nakon završene osnovne škole odlazi u Zagreb gdje pohađa srednju. Od 1941. sudjelovao je u antifašističkom partizanskom pokretu.
Novu obiteljsku ranu zadala mu je smrt pod sumnjivim okolnostima oca Stjepana i pomajke. Nakon Drugog svjetskog rata završio je studij u Beogradu na Višoj vojnoj akademiji, promaknut je u čin generala, no ubrzo je samoinicijativno napustio vojnu službu i posvetio s znanstvenom i publicističkom radu. U Zagrebu je osnovao Institut za historiju radničkog pokreta čiji je bio direktor do 1967. Bio je i profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a 1965. Postaje doktor povijesnih znanosti.
Zbog svojih se stavova suočio sa sudskim i političkih progonima. Izbačen je iz Saveza komunista Hrvatske te je morao napustiti i Institut, a maknut je i sa Sveučilišta u Zagrebu.
Vol street
Prvotno je osuđen na dvije godine zatvora 1972. zbog "nacionalizma". Njegov povjesničarski rad bio u koliziji sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije, no pušten je nakon devet mjeseci te je izbjegao višegodišnju robiju zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita. Već 1981. uslijedila je nova kazna od tri godine i zabrana javnog djelovanja zbog "kontrarevolucionarne djelatnosti", odnosno intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju u kojima je govorio o pitanju žrtava u Jasenovcu. Kada mu je putovnica vraćena 1987., putuje u inozemstvo gdje kreće stvaranje hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Ti si mu kontakti s hrvatskim iseljeništvom i veze koje je izgradio pokazali presudni u godinama koje su uslijedile.
HDZ je osnovao 1989. i postao njezinim predsjednikom. Nakon pobjede stranke na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata, u Saboru je 30. svibnja 1990. proglašen predsjednikom Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, da bi nakon ustavnih promjena u srpnju postao predsjednik republike čime je krenulo desetljeće njegove moći.
Pobjedu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima sa suradnicima je proslavio u jednokatnici u zagrebačkoj Dubravi. Pjevalo se puno, a Konjščinsku ulicu su zbog pečenog vola dugo zvali Vol street.
Nakon što je u prosincu iste godine donesen novi demokratski Ustav Republike Hrvatske, na predsjedničkim je izborima 1992. izabran za Predsjednika hrvatske države, a ponovno je izabran i na sljedećim izborima - 1997. godine. U svojim je mandatima ponajviše poznat po vodstvu u vojno-redarstvenim akcijama i operacijama u Domovinskom ratu te povijesnom doprinosu suvremenosti, samostalnosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Samoinicijativno promijenio riječi prisege
Nakon donošenja novog, božićnog Ustava preuzeo je ustavne predsjedničke ovlasti te je dvaput pobijedio na izravnim izborima za predsjednika. Prvi put u kolovozu 1992., a onda i u lipnju 1997., oba puta u prvom krugu.
Na prvoj inauguraciji samoinicijativno promijenio riječi prisege. Dio rečenice "na korist svih hrvatskih državljana" na svoju je ruku promijenio izgovorivši "na korist hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana", i na kraju opet samostalno dodao "tako mi Bog pomogao". Kada je drugi put izabran za predsjednika, izmijenjeni tekst prisege unesen je u Zakon o izboru predsjednika RH.
Od svibnja 1990. do smrti bio je ključan akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav u kojem je, najblaže rečeno, bio alfa i omega te je donosio sve važnije odluke. U takvom sustavu predsjednika građani biraju izravno na izborima, dok je vlada odgovorna predsjedniku i parlamentu. U prijevodu, predsjednik je mogao smijeniti premijera i vladu zbog čega ima potencijal biti ključna figura u izvršnoj vlasti.
Tuđmanova moć je bila velika
Uz to je bio i predsjednik stranke koja je imala većinu u parlamentu pa je Tuđmanova moć bila velika. To je trajalo sve do njegove smrti i izmjena Ustava čime je uveden parlamentarni sustav, dok je doba moćne figure predsjednika postalo dio prošlosti.
Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske iz lipnja 1991. i preambule Ustava RH. Kao vrhovni zapovjednik vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, no zbog nekih se poteza našao pod salvom kritika.
Njegov susjed iz Nazorove Josip Manolić ga je u svojim memoarima opisao kao povučenog, samozatajnog, dotjeranog štrebera i cvikeraša. Dok su ga ostali zvali ocem moderne Hrvatske, trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević ga je zvao “tata”.
Nevenka Tuđman i Ćiro Blažević na svečanosti povodom 100. obljetnice rođenja Franje Tuđmana
Podigao ruku na novinara i zamalo ga udario
U očima novinara stekao je sliku krutog predsjednika. Nije volio davati intervjue niti je shvaćao važnost obraćanja novinarima kako bi njegove poruke stigle do građana. Jedan od nesporazuma s novinarima koji mu je ostavio gorak okus u ustima bio je slučaj iz 1992., kada su objavili da je na moralno sumnjiv način otkupio kuću u Nazorovoj. Nedugo nakon na novinara Globusa je podigao ruku i zamalo ga udario. Zaustavila ga je Vesna Škare Ožbolt, u to vrijeme voditeljica za odnose s javnošću u Uredu predsjednika.
Na njezinu inicijativu u Tuđmanovu su uredu uvedene redovne mjesečne konferencije za medije jer "nacija nije znala što se zbiva". "Svaki put kad bi na konferencijama za tisak vidio određene novinarke…, koje su dolazile zbog točno određenog razloga i zadatka, a taj je da ga provociraju, morala sam se sukobiti s Predsjednikom. On bi dobio 'napadaj ludila' kad bi vidio njih četiri koje su uvijek sjedile u prvom redu. Jednom sam mu rekla - Predsjedniče, ne možete se tako ponašati prema novinarima pa makar to bili i novinari zemlje koja vrši agresiju na nas”, ispričala je Ivici Radošu.
Priča o Tuđmanu i medijima ne bi bila potpuna bez epizode o gašenju kultne “Stojedinice”. Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku i predsjednik Povjerenstva za dodjelu koncesija Ivić Pašalić sazvao je članove Povjerenstva i ukinuo koncesiju Radiju 101. To je pokrenulo bijes oko sto tisuća ljudi koji su se okupili na Trgu bana Josipa Jelačića. Sve se odvijalo dok je Tuđman bio u američkoj bolnici zbog teške bolesti.
Zbog velikog prosvjeda smijenio ministra Jarnjaka
"Kad je predsjednik na vijestima CNN-a vidio scenu s Jelačić-placa, vikao je: Tko je kriv!? Tko ih je pustio na Jelačić-plac?! Suradnici su mu odgovorili da je ministar unutarnjih poslova. - Zovite tog Iveka, Jarnjaka, zaustavi ih", tražio je Tuđman, čega se prisjetio šef Predsjednikova liječničkog konzilija Andrija Hebrang.
Tuđman je, prema riječima njegovih suradnika, mislio da se okupljanje moglo spriječiti tako da se zatvori Trg. Međutim, Vlada je dopustila prosvjed, a predsjednik je bio toliko bijesan da je smijenio tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka.
Mandat mu je obilježila 'afera Lepej'
Njegov mandat je obilježila i “afera Lepej” u listopadu 1998. i otkrivanje neprijavljene svote na računu supruge Ankice u Zagrebačkoj banci. "Pripisivalo mu se da je zadrti gladuš, da je željan imanja i dobitka, što nipošto nije bio. Zatekao sam se s njim kad je objavljena vijest o 200 tisuća maraka koje nije prijavio. Umalo je zaplakao i rekao - 'Pa, zar i to još da mi pripišu'?", prisjetio se bivši guverner Narodne banke i Tuđmanov savjetnik za gospodarstvo Pero Jurković.
"Pero, kad ja imam mogućnost potrošiti taj novac, pa ja sam ovdje od 8 do 23 sata svaki dan? Osim toga, ne zanimaju me materijalne stvari", dodao je. "Moji doma kažu da su manje patili kad sam bio u zatvoru", požalio se tada predsjednik.
Medijima je cijelu priču otkrila bankarica Ankica Lepej, najpoznatija hrvatska zviždačica koja je zbog svega dobila otkaz, bez otpremnine, samo 11 mjeseci prije mirovine. Banka je nudila čak milijun kuna za onoga tko oda izvor informacije, ali Lepej se sama prijavila. Nakon toga se više nikada nije mogla zaposliti. Umrla je prije dvije godine relativno siromašna, u gradskom socijalnom stanu. Cijenu istine je skupo platila, ali nije se pokajala.
Nije predvidio mogućnost izbijanja rata?
Tuđmanova je politika izazvala kontroverze u dijelu domaće i međunarodne javnosti. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i isticanja stranačke vlasti.
Navodno nije predvidio mogućnost izbijanja rata, kao ni to da će se JNA pretvoriti u srpsku vojsku. Dok Joža Manolić tvrdi da je hrvatska politika tada sve radila po strategiji i taktici, Dražen Budiša je otkrio da Tuđman nije imao ni jedno ni drugo, kao i da ga je sve što se dogodilo početnom 90-ih zateklo.
Tuđmanovo vrijeme na čelu Hrvatske obilježila je katastrofalna privatizacija, koju neki dan danas nazivaju “pljačkom stoljeća”, kao i njegovo nepoznavanje gospodarskih tema. Tko je kriv za takvu privatizaciju, Tuđmanovi suradnici ni danas nisu složni. Ipak neki su uvjereni da je njegovo nesnalaženje i neznanje u tom području Hrvatsku skupo koštalo.
U svojoj kući bi bio samo jednom tjedno - na isti dan
U njegovo je vrijeme uvedena kuna, čiji je bio veliki zagovornik i kojoj se radovao “kao malo dijete najljepšoj igrački”. Od svojih je bliskih suradnika, neki misle, najviše poštovao Manolića. Nikad se nije libio smijeniti suradnike i ministre kad bi mislio da “nisu u funkciji”. Legendarni Ćiro mislio je da je Tuđman istinski volio samo suradnike kojima je igrao tenis i preferans, i ljude koji su ga znali nasmijati.
Smatrao je da žene ne trebaju biti u politici, nego da im je mjesto u kući. Prema riječima suradnika, bio je veliki radoholičar, pedantan, tip savršenog birokrata. Pisao je i vodio bilješke koje su znali dešifrirati samo on i supruga Ankica.
Samo jednom tjedno bi bio u svojoj kući na ručku, i to nedjeljom. "Imao je stravičnu energiju, takav vozni red da je to bilo teško pratiti. I bio je precizan u sekundu. Po njemu ste mogli sat ravnati", istaknuo je Vjeko Brajović koji je bio zadužen za Tuđmanovu sigurnost. Kašnjenje kod njega nije prolazilo. Ako biste zakasnili i pola minute na sastanak, mogli ste se okrenuti natrag.
Njegove reakcije su bile eksplozivne
U predsjednički ured bi dolazio oko 8.15 i bio bi u radnoj sobi do 13 sati. Stanka za ručak bila je do 15 sati, nakon čega bi se odmarao do 17 ili 18 sati, a onda nastavio raditi do kasno navečer, ponekad i do ponoći. Ručak je uvijek bio radni i na njemu bi se razgovaralo o onome što se nije stiglo za vrijeme sastanka. Suradnici su znali za njegovu taštinu pa je u predsjedničkim dvorima podilaženja i dodvoravanja bilo napretek. Tuđman nije navikao da mu se proturječi.
Istovremeno je bio temperamentan i znao se naljutiti. “Njegove su reakcije bile, onako, eksplozivne. Ali isto tako kako je eksplodirao, tako se i brzo smirio”, otkrio je Brajović za potrebe “Tuđmana izblizu”.
Pratio ga je imidž strogog i bezosjećajnog predsjednika. Ali iza te strogosti, drugi pak kažu da je imao i ono drugu, emotivnu stranu. U njegovim se očima često mogla vidjeti suza, ali tu je emotivnost, kažu, prikrivao strogom fasadom.
Ćiro: 'Da nije bilo Tuđmana nikad ne bi bili treći na SP-u'
Kao strastveni ljubitelj nogometa bio je i deklarirani dinamovac. "Nikad mi ne bismo bili treći na Svjetskom nogometnom prvenstvu da nije bilo Tuđmana. Nitko nije bio tako dobro plasiran kao ja da ne bih znao koliko je to istina. Uvjeren sam da bez mene nikad ne bismo uspjeli biti treći, a da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene jer bi me već otjerali, a da ne govorim o Predsjednikovom nazočnosti, njegovu zanimanju. Nikad mi kao treneru ništa nije sugerirao. Ja sam bio njegov nogometni ministar", poručio je Ćiro. Opsesija mu je bio i tenis, a nikako nije volio gubiti.
U trenutku kad se saznalo za Tuđmanovu bolest, u vrhu HDZ-a znali su i da je u lošem stanju ministar obrane Gojko Šušak nakon čega su u Uredu predsjednika počele spletke oko njegovog nasljednika. Tuđman nije vjerovao da će umrijeti, pomalo je i sebe uvjerio u besmrtnost. Sam je govorio da nakon jakih vladara uglavnom dolazi slabiji ili anarhija.
Međutim, njegovi suradnici i Predsjedništvo HDZ-a postalo je svjesno da bi odlazak predsjednika mogla biti realna opcija zbog čega su predlagali izmjene Ustava i uvođenje potpredsjednika države, kako bi, nakon njegove smrt i do isteka mandata, ostala osoba koja bi vodila državu. Jer, u to je vrijeme on bio alfa i omega u Hrvatskoj.
Njegova bolest je bila državna tajna
Bolest mu je otkrivena 1996. i u to vrijeme je bila državna tajna. Osim Tuđmana, njegove obitelji, liječničkog konzilija, ministra Šuška i šefa Tuđmanova osiguranja Brajovića nitko nije znao za nju. Planiralo se da ode u Ameriku na operaciju u tajnosti, međutim sve je procurilo u javnost.
Predviđalo se da ima svega šest tjedana života i Amerikanci su mu savjetovali da se vrati u Hrvatsku. To je bio prvi put, tvrdio je Hebrang, da je Tuđman došao pred neprijatelja koji je jači od njega. Zanimala ga je terapija, koja će mu omogućiti "da završi svoj povijesni zadatak". Zanimljivo, upravo ga je tenis motivirao da krene s terapijom koja će mu produžiti život za tri godine, a presudan je bio posjet francuskog onkologa.
"Pitao sam Francuza - pa dobro, kako ste ga slomili za 20 minuta, a ja to nastojim već danima. Rekao je - vrlo jednostavno. Rekao sam: Predsjedniče, držite reket u ruci. Igrate tenis s protivnikom koji je puno jači od vas. Uputio vam je najjaču moguću lopticu, najjači mogući udarac. Mala je šansa da je vratite. Hoćete li pokušati vratiti tu lopticu ili ćete bez pokušaja priznati da je poen njegov? "Pa, pokušat ću k vragu", prisjetio se Hebrang koji je u to vrijeme postao šef njegova liječničkog konzilija.
Nikada nije dopuštao fizički kontakt
Tuđman je u međuvremenu uspio integrirati Podunavlje i time je njegova misija završena.
Predsjednik, koji nikada nije dopuštao fizički kontakt, počeo se oslanjati i pridržavati za svoje suradnike dok hoda. Bio je to jedan od znakova da je karcinom spoja jednjaka i želuca uzeo danak i da mu nije ostalo još puno. Već je imao metastaze na glavi, vrtjelo mu se. Sve je manje ljudi puštao blizu sebe jer nije želio da ga vide u takvom stanju.
Nakon povratka iz Vatikana u listopadu 1999., stanje mu se dramatično pogoršalo. Zbog jakih bolova u trbuhu operiran je u KB-u Dubrava zbog perforacije debelog crijeva. Druga operacija trebala je riješiti infekciju, ali nije. Nakon 40 dana u bolnici, preminuo je 10. prosinca 1999. u 23.15 sati. Pokopan je tri dana kasnije na Mirogoju uz državne i vojne počasti.
Jedni ga kritiziraju, a drugi uzdižu
Dok ga jedni otvoreno kritiziraju zbog autoritarnih i nedemokratskih praksi njegova režima, i njegove politike prema BiH, drugi pak uzdižu njegovo nasljeđe.
Bio je predsjednik države dok je bio rat i osigurao je njezino međunarodno priznanje. Povjesničar koji se nije puno smijao.
Ironično je, pak, da je godinama nakon njegove smrti Hrvatsku i mlađe generacije nasmijala njegova fotografija u kupaćem kostimu koja i danas živi kao "ljetni Tuđman". Što bi predsjednik rekao na to, nikad nećemo saznati. Možda bi "eksplozivno reagirao", a možda bi tek odmahnuo rukom i podsjetio - da imamo Hrvatsku.
POGLEDAJTE VIDEO: Otišli smo u rodni grad dr. Franje Tuđmana za njegov 102. rođendan
