Izbjegnuta je potencijalno užasna sudbina koja je zadesila Gizelu Pleša, 90-godišnju Riječanku koja je otpuštena iz bolnice nakon operacije slomljene noge, unatoč tome što nema dom niti ima koga da skrbi o njoj. Naime, tužni sklop cigli i otpadnih građevnih materija u kojem je živjela teško se može nazvati civiliziranim stanovanjem, piše Novi List. Njezin susjed, Vinko Tutić, danima je molio da joj se nađe adekvatni smještaj i, iako ga je birokratski sustav danima odbijao, ipak je uspio: Gizela će biti privremeno smještena u Lopaču, ali tražit će joj se i adekvatniji smještaj.
Do preokreta je došlo zahvaljujući velikoj upornosti Tutića i svima koji su reagirali širenjem informacije i u komentarima nudili pomoć. Brzo je reagirala i Sandra Krpan, dogradonačelnica Rijeke, koja je već i ranije hitro pronašla smještaj za nemali broj djece koju je trebalo upisati u vrtiće. Naprosto, učinila je ono što je zadaća svih savjesnih političara: uočila je problem i reagirala pronalaskom rješenja, umjesto da se bavi prebacivanjem krivnje na druge.
Kako piše Novi List, Rijeka je grad u kojem ima sve manje djece, a sve više starijeg stanovništva. Istovremeno, to je grad u kojem nedostaje mjesta u vrtićima kao i u domovima za starije i nemoćne osobe. Prema demografskim podacima, grad gubi oko tisuću stanovnika godišnje, a vrtići se ne grade.
Gradnja parkirališta umjesto zbrinjavanje starih i nemoćnih
Sudbina koja je skoro zadesila Gizelu, pokazuje koliko je hitna potreba za dodatnim krevetima u domovima za starije, posebno one koji nisu u stanju plaćati od pet do osam tisuća mjesečno za mjesto u domu. Otvara se pitanje, nije li logično neke od praznih gradskih prostora pretvoriti u dom baš za one koji su sami, izgubljeni i siromašni? Međutim, zasada takvih inicijativa nije bilo, a umjesto toga, grade se parkirališta.
Ima li savjesti i simpatije za one s ruba života? Gizelin primjer putokaz je svima, što treba činiti kada nekoga zadesi strašna sudbina, zaključuje Novi List.
