Za početak, vratite se 30 godina unazad kada je nastao album 'S druge strane jastuka'. Taj album slavi okruglih tri desetljeća. Koliko ste se od tada promijenili kao čovjek, a koliko kao muzičar?
Kao čovjek sam 30 godina stariji jel, kao muzičar se nisam mnogo promijenio, ali mislim da sam malo pomalo sazrijevao sa svakim albumom. Ja se profesionalno bavim muzikom od '78. godine, i taj album mi je bio onako prvi s kojim sam bio potpuno zadovoljan. Volim i svoj prvi samostalni album, 'Pozitivna Geografija' je bila prodana u 50.000 primjeraka, a ovaj u prvom naletu u 360.000 primjeraka. Drag mi je album, drago mi je da je sad 30 godina, ali nećemo sada raditi ono klasično... Ako si vidjela, Metallica je napravila turneju pa sviraju samo 'Crni album' ('The Black album').... Mislim da naši fanovi ne bi baš bili zadovoljni da ne sviramo još neke hitove koji nisu na tom albumu, ali ćemo malo više staviti akcenat na album 'S druge strane jastuka' i potruditi se da odsviramo barem pet, šest s tog albuma.
Iako se 'Pozitivna Geografija' vodi pod prvi album Bajage i instruktora, ona je objavljena dok ste još bili u Čorbi. Može li se zato reći da je priča S Instruktorima zapravo počela tek s albumom 'S druge strane jastuka', koji je objavljen godinu kasnije (1985.)?
Ja sam za vrijeme 'Pozitivne geografije' bio u Ribljoj čorbi i snimao sam sa njima posljednji album 'Muzičari koji piju', a ista ekipa, ova koja je u mom bendu je sa mnom snimala ovaj album. Ja tada nisam znao hoće li to biti bend, zaista sam mislio kako će to možda meni biti moj solo album, pošto je Čorba bio vrlo uspješan bend u to vrijeme i to je bio riskantan potez, otići iz tako velikog benda. I onda su se tako stvari posložile da je na prvom albumu, 'Pozitivna geografija' pisalo samo Bajaga jer sam ja imao bend, ali nismo kao bend funkcionirali, nismo nigdje snimali. I prije nego što smo zakazali koncert u Beogradu, desilo se da odsviramo, zahvaljujući pokojnom Draženu Vrdoljaku, koncert u Kulušiću. I tada je Peca Popović koji je bio urednik lista Rock, oni su nam bili sponzori i pošto ja nisam do zadnjeg dana mogao smisliti kako će se zvati bend, onda je on sam stavio najavu 'Bajaga i instruktori pozitivne geografije' jer se album zvao tako. Poslije nam je to bilo malo predugo za plakate pa je eto tako nastalo ime benda Bajaga i Instruktori.
Djelovalo je kako ste taj album (Pozitivna Geografija) radili sebi za gušt, da vam je služio kao odmor od matičnog benda... Koliko su hitovi poput 'Tamare' i 'Berlina' s tog albuma olakšali vašu odluku da krene u solo karijeru?
Naravno da jesu... Ja sam htio da se moj senzibilitet dosta razlikuje od onog što radi Čorba i nekako smo se mi odvojili prirodno. Naravno da smo imali nekih razmirica, uvijek ih bude, ali to nije bitno sad. Krenuo sam s ovim pjesmama koje su po prirodi vedrije, oni su se više furali na krilima nekog heavy metala, a ja sam bio neka mlađa generacija i već sam tada volio slušati malo drugačiju muziku pa me to povuklo na ovu stranu, a imao sam prijatelje koje sam poznavao godinama i evo, sad se ispostavilo da smo, bogami, 31 godinu zajedno.
(Foto: Grgur Zucko/PIXSELL)
Koliko je trebalo vašim obožavateljima da vas ne gledaju više kao Bajagu iz Riblje čorbe već Bajagu kao solo muzičara sa svojim bendom, jeste osjećali tu 'krivu predodžbu' još dugo nakon odlaska iz Čorbe?
Kako ne, ja sam te godine, to proljeće... nije pristojno pričati o honorarima, ali moj u Čorbi je bio četiri puta veći te godine nego što je u drugom dijelu godine cijeli bend koštao. Onda smo se vratili na početak, ali sam znao posao, svirali smo male klubove i puno i nekako kad nešto voliš i stvarno vjeruješ u to, to je polako krenulo i mislim da nisam pogriješio i sad sam siguran da nisam pogriješio. Meni je to bila relaksacija od onog što sam radio u matičnom bendu i mislim da su to ljudi prepoznali, prepoznali me kao zasebnu ličnost i da mi je iskreno stalo do toga i nastavili me ili tek počeli slušati. 'Pozitivna geografija' je bila snimana u jednom stanu kojeg sam iznajmio. Dali su nam da neke stvari snimamo u velikom studiju, no pošto je naša tadašnja matična kuća uglavnom izdavala narodnjake, onda smo mi dobivali studio kada je bio vikend pa su svi išli tada svirati i raditi negdje.
Tri godine je prošlo od posljednjeg objavljenog albuma i negdje ste rekli da vas to ne dira jer je važno da je kvalitetno napravljen, a ne brzo. Kako god bilo, moram priupitati radi li se na novim materijalima, postoji li neki okvirni rok dokad bi on možda trebao u javnost?
Radi se, radi se, ali evo kad pričaš o bendovima koji imaju dugu karijeru, onda gledaš recimo Stonese, oni nisu sedam godina izdali album, ali izgleda će sad izdati...
Volite se uspoređivati sa Stonesima, primijetila sam to u par intervjua. Super je to za stimulans..
Pa volim misliti da to radim s pokrićem... Najlakše je napraviti prvi album jer cijeli život smišljaš što bi napravio i onda ga istreseš u mjesec dana, drugi je malo teži jer se trebaš dokazati, treći da se potvrdiš. Napravio sam 13 albuma za sebe, napisao mnogo pjesama i za prijatelje, ali u tim nekim godinama kasnije nemaš toliko tema koje nisi obradio, nema toliko stvari koje možeš uraditi ponovno, a ne bi volio da se ponavljaš. S vremenom ti porastu kriteriji tako da ja mislim da tri, četiri godine između albuma nije strašno za bend poput nas. Drugo, mi ionako imamo problem što imamo stotinjak pjesama koje bi trebali svirati, a to nije normalno sve ubaciti za jedan koncert. I sad mijenjamo repertoar, ubacujemo neke stvari koje nismo svirali, već imamo previše pjesama za repertoar, ali sigurno radimo novi album. Trenutno imam nekih pet stvari sad, međutim, druga stvar koja nas malo ometa u tome je činjenica da dosta sviramo i što onda to potroši dosta vremena. Evo, ove jeseni imamo koncert u Domu sportova, Splitu i Rijeci, svirat ćemo u Australiji, u Sydneyu i Melbourneu u 12. mjesecu, svirat ćeo božićni koncert u Mariboru i u onim praznim terminima između, polako ćemo... Ja se nadam do kraja iduće godine da ćemo napraviti novi album.
(Foto: Anto Magzan/PIXSELL)
Isplati li se u današnje vrijeme bendu poput Instruktora uopće objavljivati nove albume, uzimajući u obzir da je internet ubio diskografiju, a publika uglavnom želi slušati legendarne hitove?
U financijskom smislu se ne isplati izdavati albume, ali ja svoje album radim jer to volim raditi. Vremena su se potpuno promijenila. Nekad, kada sam ja počinjao profesionalno svirati, tada su koncerti bili vrlo mali dio novca koji se zarađivao i koncerti su se radili da bi se prodavali albumi i muzičari su živjeli od toga. Sada je stanje obrnuto i albumi su trošak. Možda ćemo plasirati singl po singl, ali ja hoću po čisto starinski napraviti album. To je kao roman ili knjiga, nešto zaokruženo. Neću izdati jednu priču, ili ako izdam, želio bih da to bude zbirka priča, to mi ima više smisla.
Mnogima gaje nostalgiju prema novom valu, ali im u isto vrijeme ide na živce 'plakati' nad danima ponosa i slave... Kako gledate na taj period svog muzičkog života i možete li je usporediti s današnjom?
Ja novi val ne mogu baš doživljavati na taj način jer sam ja generacija s Giletom iz orgazma, s pokojnim Milanom Mladenovićem, Vladom Divljanom i s momcima kao što su Massimo npr... Oni su tada bili dio novog vala, ja sam bio u Čorbi koja je bila hard rock bend. Nisam bio s njima u tom valu, ali naravno da je to generacijski utjecalo na mene i to je možda i pospješilo činjenicu da sam ja krenuo u solo karijeru kad je taj neki new wave počeo, zato kod mene ima utjecaja i rocka i novog vala. Ja imam svoj val.
Pratite li uopće stanje na sceni, imate li koji bend s naših prostora za preporučiti?
Evo bendovi koji će svirati s nama u Domu sportova su mi ok, Detour i Silente, volim čuti bendove koji sviraju s nama. Mladim bendovima je sada mnogo teže sad uspjeti... Čuo sam nedavno podatak da je dnevno na svijetu izađe 20.000 pjesama i sad netko tko stvarno obožava muziku, ne može poslušati sve. I zbog te hiperprodukcije, isto kao i tisuću muzičkih portala sa sadržajima koji vam se nude, nije lako napraviti uspjeh.
Kad smo kod mladih i promoviranja njihove muzike, spomenuli ste medije... Vjerujem da ste i vi shvatili snagu promocije kroz internet, pogotovo društvene mreže, koliko ste vi integrirani u sve to?
Imam ljude koji rade promociju preko društvenih mreža, koristimo samo službeni Facebook koji vodi jedan naš prijatelj Aleksandar, on je inače novinar. Dajemo i mi kao bend inpute, ali samo u vezi toga što se događa, uglavnom o koncertima, turnejama, postavimo neku fotku kad smo došli negdje da ljudi vide da smo stigli, ali neku posebnu strategiju nemamo. To ne... još mi samo fali da imam Instagram pa evo fotke mene kako perem zube ili mijenjam ulje, to me uopće ne zanima. Zanimljivo, ima nekoliko i lažnih profila Bajage na Facebooku i nedavno mi se desilo da mi je prišao jedan pristojni gospodin i kaže: 'Ja sam vaš prijatelj s Facebooka', a ja mu kažem 'Ja nemam Facebook'. Odgovara on meni 'ma nije moguće, godinu dana se dopisujem s nekim tko se izdaje za vas'. Malo je zastrašujuće, ali što da sad radim, sigurno ih neću juriti. Skidam i pjesme preko interneta, i ja kao stara garda sam se malo modernizirao...
A imate li smartphone ili još koristite onu staru Nokiju sa zmijicom?
Haha, ne, ne, imam smartphone, ja sam Apple fan i lijepa stvar kod tih modernih igračkica je to što u telefonu imamo i aplikaciju Garageband i preko telefona sam napravio jedno sedam-osam stvarno odličnih demo snimaka. Nekad je to bilo nezamislivo. Nedavno je Paul McCartney rekao da su najmanje jedno 15 hitova on i Lennon jednostavno zaboravili, jer tad nije postojao neki snimač ili diktafon. Neke stvari možeš zapisati u notama, ali to uglavnom kasnije nije onako kakva je bila prva zamisao.
Jeste li ikad osjetili ulazak turbo folk scene na velika vrata? Iako se taj žanr niti ne može nazvati žanrem, da bi predstavljao prijetnju vašoj publici, svakako je mnoge otupio. Jeste li ikad osjetili da vam 'krade' publiku?
To nije ni ista kategorija. To je kao da pričamo o nogometu i vaterpolu. Tko voli da sluša moje pjesme, a sluša i takvu muziku, neka mu bude, ja neću suditi. Nije to neki naš srpski patent. Kada gledate istočno, Grčku ili Tursku, sve je to folk muzika s electro beatovima... Sad ću ja tebi nešto reći... Sve to nastaje u Indiji, Iranci kradu od Indijaca, Turci kradu od Iranaca, Grci kradu od Turaka, a naši narodnjaci svi kradu od Grka. Par godina kada sam ljetovao u Grčkoj na moru, uvijek čujem to ljeto jedno tri hita koja na jesen budu hitovi kod nas, samo s novim tekstom. To je biznis, to nije umjetnost. Ta muzika postoji da bi se ljudi penjali po stolovima. Naša muzika im u tome neće pomoći ili odmoći, ali mi nešto drugo poručujemo svojom muzikom i hvala bogu da ima ljudi koji vole to slušati. I mi isto napravimo dobru zabavu. Meni bi bilo frka da smo mi na koncertima kao ono neki rekvijem pa da je kod nas ultra dosadno, a ovi se dobro zezaju, ali nije tako.
(Foto: Marko Jurinec/PIXSELL)
Iako ste na sceni više od 30 godina, smeta li vas što vas je kritika često smatrala bližima estradi nego rock bendovima kao što su Partibrejkersi i EKV?
Ja se ne osjećam estradom niti se ne ponašam tako niti družim s ljudima s estrade. S druge strane to mogu shvatiti kao kompliment jer se radi o tome da smo se prebacili iz neke alternativne spike u mainstream. Imamo puno publike, ali ja od '78 sviram rock n' roll muziku, tada ništa drugo nije postojalo. Što je onda po tome i U2 estrada?
Jeste li ikad, u možebitnim trenucima slabe inspiracije potegnuli za materijalima koje ste ranije odbacili jer nisu bili dovoljno dobri? A kasnije ste jednostavno bili pametniji iskoristiti materijal na pravi način? Je li inspiracija uvijek na nivou?
Ja sam isprobao sve kombinacije. I bacao sam i vraćao muziku na tekst i tekst na muziku. I radio sam na tuđi tekst muziku i obrnuto. Mislim da su sva sredstva dozvoljena da bi se došlo do pjesme. I nisam toliko, to mi je netko od starijih pametnih kolega rekao, mislim da je bio Kornelije Kovač - kazao mi je - ako se samo osloniš na inspiraciju, a ja sam napisao jedno tristotinjak pjesama, što za sebe, što za druge, da sam se oslanjao na inspiraciju, napisao bih ih tridesetak. Ja radim svaki dan i onda samo treba stvoriti kriterij prema sebi i reći 'e ovo ništa ne valja'. Nekad se dobra stvar istjera. Niti ova elektronika ne može uništiti muziku. Tko je talentiran napravit će i na Nokiji onoj koju si spominjala - super stvar, tko nije neće, ni da mu daš najbolji studio.
Za vrijeme ratnih godina, u vrijeme krize i beznađa, stvorili ste neke od najboljih albuma, među kojima je i 'Muzika na struju'. Je li vam glazba tih godina predstavljala svojevrsnu terapiju?
Kako ne. 'Muzika na struju' je bila baš ono antiratna ploča, bili smo tada svi poludjeli više od tog vremena koje je bilo stvarno odvratno. To je bila i terapija, a s druge strane, u to vrijeme se veliki broj naše publike zbog ratnih dešavanja raselio po svijetu i mi smo počeli svirati turneje van ex-Jugoslavije. Ranije smo išli u London samo da kupimo instrumente, da pogledamo neki koncert, a onda se desilo, kao u onoj pjesmi, da sviramo od Aljaske do Australije. Sad smo odsvirali doslovno sve kontinente osim Južne Amerike. Svirali smo čak u Kazahstanu, u Almati, Bocvani... U Kazahstanu je bilo interesantno jer smo tamo svirali za jednu veliku firmu koja je tamo imala sponzorski koncert. To smo uradili u nekoj sali koja je bila velika kao recimo Lisinski, a onda nas je sutradan zvao gazda kluba da odsviramo koncert i u najvećoj diskoteci u gradu. Mislim da tamo nitko nije čuo za Srbiju, a kamoli za Bajagu, i tada sam ga pitao - 'Pa tko će doći na taj koncert?' pa je rekao 'Ma nema veze, znate li vi kako vas mi reklamiramo? Bend from Europe live'. I na koncert je došlo jedno 400 ljudi, došli ljudi da vide bend iz Europe, ma kakav Bajaga, tko je taj? (smijeh).
Uz aktualni album "Daljina, dim i prašina" objavljen prije tri godine u paketu ide i knjigom "Vodič kroz snove", vaša prva zbirka poezije. Rekli ste da ste bolji u kratkim formama pa da zato vjerojatno ne bi krenuli u autobiografske vode, ali ne smatrate li da imate još što ispričati današnjim mladima?
Imamo mi neku autobiografiju i to mi je dovoljno, što se tiče nekih faktografskih podataka. Jest da je od tog prošlo već neko vrijeme i trebao bi se raditi drugi dio. Ja bi sam možda prenio neko svoje muzičko iskustvo, ali ne onako direktno u autobiografskom smislu nego kao interesantne priče koje su se desile, anegdote jer mi je ta kratka forma lakša.
Jeste li ikad razmišljali o tome kako će vaši životi izgledati kad jednom odete u koncertnu penziju? S druge strane, što su za vas izazovi koji vas tjeraju naprijed?
Kod muzičara, u principu, i to su mi rekli neki stari jazzeri, ne postoji penzija. Što se tiče koncerata, kad budem baš bio dosta star i kad mi to bude predstavljalo problem, onda ću svirati bliže i manje. Možda samo u svom kvartu, kao ono 'dođite kod mene u Senjak, na brdo' (smijeh). Gledao sam par dobrih blues gitarista koji su već u godinama... U svibnju smo imali koncert u Chicagu, u jednom klubu i upoznao sam jednog majstora muzike koji već 25 godina svira u tom klubu, a živi iznad kluba. Ima 80 i neku godinu, svira fantastično i samo jedan dan u tjednu, to mi je fantastično. Komponirati, ja vjerujem, da ne možeš prestati, ako si se naviknuo, uđe ti u metabolizam.
Postoji li neka suradnja koju u svojoj dugogodišnjoj karijeri niste ostvarili?
Uvijek volim surađivati sa svima jer nikad ne znaš iz koje situacije može ispasti nešto dobro. Sad sam nedavo gostovao u jednom našem starom blues bendu u Srbiji, Point Blank se zove i otpjevao sam im jednu pjesmu, pošto oni inače sve tekstove pišu na engleskom. Oni su napravili dupli album i 15 stvari je na engleskom, 15 stvari su zvali razne goste da dođu. Fantastično je kako su uspjeli skupiti Vlatka Stefanovskog, Vedrana Božića, Josipa Bočeka, Dade Topića... ne znam koga sam zaboravio, ali svi su tamo. Suradnje mogu biti i bezveze, radio sam i to ponekad pa na kraju taj materijal nismo ni objavili. Ovo je bilo nismo ništa očekivali i ispalo je super.
Koliko mislite da je omogućavanje prostora kao BIGZ mladim muzičarima pridonjelo rastu scene u BG-u? Mislite li da izgon umjetnika u nekoj budućnosti prijeti i cijelom tom 'spomeniku arhitekture' zbog elegantnih hotelčića koji se grade odmah do?
Moj gitarist je dugo imao tamo studio i ta je cijela bivša tiskara dobro bila zamišljena kao prostor u kojem se umjetnici mogu družiti. Mislim da su oni svi sad u selidbi zbog prodaje i da će naći neko drugo mjesto. Sad je Savamala, onaj dio gdje se ruši i trebao bi biti Beograd na vodi, ali onaj dio od željezničke do autobusne stanice - u tom dijelu praktički nitko ne živi i tamo bi se muzičari trebali preseliti, u blizini je i Mikser house, Depo, polako se tamo seli scena. To im je i bolja lokacija, ne brinem ja za njih.
Često govorite da su vam Instruktori kao druga obitelj. Tko je u bendu zaista glava (i jeste li to vi) tko glavno prigovaralo, tko smirivač situacije, tko dežurni organizator i hvatač svih konaca?
Mi se mnogo dobro poznajemo, nas četvorica smo 31 godinu zajedno... Svatko je zadužen za nešto. Imamo uvjete koje nam organizator organizira... I zna se, ako su u pitanju aranžmani, onda to radi Saša Lokner, ako je još jedan kompozitor u pitanju, onda je to Žika Milenković. Čedo Macura koji je na bubnju, on jedini vozi kombi i nikad ne pije i ne puši, svake godine trči polumaraton, tako da je super što imamo jednog takvog u društvu.
Pa da, jer Vi sigurno ne vozite... (smijeh)
Da ne radite u muzici i s muzikom, što mislite, kojem bi životnim putem krenuli?
Ja stvarno ne znam. Što se tiče društvenih predmeta u školama, jako sam volio povijest, ali ne toliko. Dobro sam prolazio i na pismenim sastavima (smijeh). Ništa drugo nisam radio nikad osim muzike, nikad nisam imao kafić ili salon za čišćenje ili tako nešto... ali zato sam sve živo u muzici prošao. I pisao drugima i sebi i pisao pjese za kazalište, pjevao dječje pjesme...
A dječački snovi da postanete astronaut? (smijeh)
Ja bih rado, ali kako da jadan vozim svemirski brod, kad nemam vozačku ni za automobil (smijeh)? Ja bih rado. Moj je otac bio pilot, moj sin vozi, ali jednu je generaciju u tom području talent zaobišao.
Koja su vaša iskustva s obožavateljima? Imate li nekih negativnih? I je li netko od njih toliko vjeran da ste ga i vi zapamtili? Biste li ikad napravili koncert samo za najvjernije fanove, da izuzmete neke stvari koje uglavnom svirate na uobičajenim nastupima?
Imamo baš dobra iskustva s obožavateljima i nikad nismo imali probleme. Ima stvarno obožavatelja koji nas prate posvuda. Znači mi odemo u Temišvar i oni su tamo. Ima ih dosta i mi ih znamo već godinama, nekad dovode i djecu na koncerte. A što se tiče koncerta za najodanije, evo, kad smo nastupali u Tvornici kulture tri dana, svaki dan smo mijenjali repertoar pa se tu to malo izbalansiralo. Imamo stvarno dosta pjesama pa se možda i dogodi da jednom napravimo jedan s pjesmama koje smo najmanje svirali. To bi sigurno i nama bilo interesantno. Zamisli kako je fanovima Stonesa koji sviraju 'Satisfaction' od '67. godine pa i dalje volimo da je čujemo.
Što ste pripremili za nastup 24. listopada u zagrebačkom Domu sportova?
Pa to je 30 godina od izlaska albuma 'S druge strane jastuka', nećemo svirati samo taj album jer naši fanovi žele i druge pjesme. Više će stvari biti s tog albuma, a usredotočit ćemo se i na one pjesme koje nismo svirali u Tvornici. Dođite i vidite!
