Pitala sam se, zbunjeno, ako se mogu šaliti na račun situacije u zemlji, u svijetu i šire, na račun političara, na račun roditelja i djece, na račun sebe i svega, zašto se ne bih mogla malo šaliti na račun kućnih ljubimaca i njihovih vlasnika? Je l' to tema koja postaje tabu? Naime, bila je to kolumna u kojoj sam se zezala (usudila se zezati?) na račun vlasnika kućnih ljubimaca koji tu svoju ljubav prema četveronožnim ljubimcima pretvore u kult. Ako su tad reakcije bile tako žestoke, nakon ove kolumne vjerojatno ću morati potražiti azil u Južnoj Americi ili gdje već. Ali ne mogu si pomoći, jednostavno moram reći ono što me muči.
Pobuna ljubitelja pasa
Dakle, jučer, ispod jednog članka u kojem piše da su četiri psa napala i ubila četrnaestogodišnju djevojčicu u Engleskoj, odlučim pogledati reakcije čitatelja i imam što vidjeti. Većina komentatora obrušila se na onoga tko je uopće objavio članak. Pa je spektar komentara bio od: "Ma, taj list uvijek objavljuje samo izmišljene vijesti" do: "Šta ste sad razapeli jadne pse." Bilo je još i pobune na to što je u članku navedena vrsta pasa koji su usmrtili djevojčicu, te temeljita analiza manje i više potencijalno agresivnih pasmina. Moji favoriti su pak bili komentari koji propitkuju: "Što sad objavljujete vijest o psima koji su ubili tu djevojčicu kad se u svijetu svakodnevno ljudi međusobno ubijaju?!"
S druge strane, kad se negdje pojavi članak o zlostavljanju i stradavanju nekog psa, komentari su, što je i normalno, puni sućuti prema tom psu i životinjama općenito. Nema sumnjičavosti u pogledu autentičnosti članka, nitko se ne nabacuje zločestim opaskama, nastupa opće zgražanje nad okrutnošću ljudske vrste i slično. Ponavljam, to mi je normalno. Ono što mi nije normalno je to da više empatije ima ispod vijesti o stradavanju pasa nego ispod vijesti o stradavanju jednog djeteta. Možda sam stvarno čudakinja, ali smatram da je smrt djeteta pod zubima četiriju pasa nekako strašna.
Slične vijesti iz naše zemlje
Za one koji smatraju da je vijest "izmišljena" u tamo nekoj Engleskoj, koja je inače poznata kao zemlja u kojoj tradicionalno mrze pse, jel'te, evo malo rezultata potrage za sličnim vijestima iz naše zemlje:
"Rotvajler napao dječaka (6)","Pas napao i usmrtio jednogodišnjeg dječaka", "Pas napao staricu" i da ne nabrajam dalje jer će opet ispasti da mrzim pse. S obzirom da sam u životu bila vlasnica čak dvaju pasa, ovu titulu mrziteljice svega četveronožnog mi se teško može prišiti. Međutim, i kao vlasnica, opet sam bila pomalo čudakinja. Naime, moji psi su po gradu šetali – na lajni.
Slučajnost je htjela da sam isti dan kad sam pročitala onaj članak, na ulici imala jedan od mnogobrojnih susreta s jednim psom i njegovim vlasnikom. Pas je veličine omanjeg slona, a vlasnik naravi ovećeg pobješnjelog tigra. Ljubimac po ulici šeće bez lajne, bez brnjice i bez svega. Kad sam tipa zamolila da psa nekako pridrži dok prođem, reakcija je bila otprilike kao da sam ga zamolila da psa ustrijeli, zaveže u vreću i baci u more.
'Samo se htio malo igrati'
Hoćete još? Kad je moj sin imao četiri godine, na ulici je na njega skočio jedan buldog. Nije ga planirao pojesti, samo se malo igrati. Tako je to, naime, meni objasnio vlasnik. "Samo se htio malo igrati", ponavljao je raznježenim glasom. Nije bilo ni traga od: "Gospođo, strašno mi je žao" ili nečeg sličnog. Možda je psu to i bila samo igra, ali po blijedom licu svog sina i šoku u njegovim očima, zaključila sam da mu se igra nešto baš i nije svidjela. Kad sam vlasniku rekla: "Molim vas da ubuduće vežete svog psa", spopalo ga je bjesnilo (šteta što veterinari cijepe samo pse) i počeo je vikati: "Vi mrzite mog psa!!!"
Drugom prilikom, jedan pas od svojih nekoliko tona je skočio na mene. Ma, drag je to stvor bio, nisam ga se čak previše ni prepala. Ne znam koja je to vrsta, ali je stvarno ogroman i prekriven dugom dlakom od koje mu se ni oči ne vide. Dakle, on se također htio samo igrati, pa se zaletio i srušio me na pod. Vlasnik je bio normalan čovjek, bilo mu je žao i uhvatio se ispričavati. Ispriku sam prihvatila, ustala s pločnika i odšepesala kući. Par sati nakon toga, završila sam na hitnoj zbog uganuća zgloba. Noga u gips, ja na bolovanje. Zbog čega? Jer se nečiji hiperaktivni pas, eto, htio malo igrati.
Ne želim psihoanalizirati vaše pse
Znate onu poznatu rečenicu: "Neće vas, neće vas!" E pa, meni je toga dosta.
Ne želim, šećući po gradu, psihoanalizirati ničije pse. Ne zanima me koja je pasmina, ni kakva mu je narav, koji su mu najdraži pseći kolačići, na kojem boku spava ni jesu li mu preci bili agresivni ili mazni kao mačke. Ne želim se sklanjati ispred rotvajlera koji slobodno hopsaju unaokolo. Sve što želim, to je da ti psi budu na lajni, kako zakon i propisuje. I još nešto. Oduvijek me fascinira način na koji neki vlasnici pasa (naravno, čast iznimkama) shvaćaju onu rečenicu: "Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude." Sudeći po mojim, a i iskustvima dosta drugih ljudi, kod nas se to shvaća kao da svatko tko se boji psa ustvari – mrzi životinje. Da se vratim na vlasnika onog psa koji je zaskočio mog sina. Taj čovjek nije pokazao ni trunku žaljenja zbog onoga što se dogodilo. Nikakvu empatiju u njemu nije prouzročio šok na licu mog djeteta.
Tko ne voli ljude, ne voli ni životinje
Kad sam ja imala pse, nisam im dopuštala da okolo jurcaju nezavezani. Prvo, zato što me bilo strah da neki manje miroljubivi prolaznik od mene ne zatuče mog psa u slučaju da se ovaj malo poželi "igrati" s njim. Drugo, zato što smatram da, koliko god meni moj ljubimac bio drag, nemam pravo tom ljubavlju ugrožavati druge ljude.
Da rezimiram, pa idem praviti vizu za Južnu Ameriku – tko ne voli ljude, ne voli ni životinje.
Hasta la vista.
