Po povratku s tradicionalnog posjeta Manchesteru dočekala me medijski napuhana svađa, rijetko besmislena čak i u okvirima takozvane hrvatske estrade. Izravni povod bili su stihovi „Nirvane“, novog „hita“ Jelene Rozge, a glavni akteri ovog sukoba svojim su se angažmanom bez iznimke propisno izblamirali.
Krenimo od početka, novinari, u tradiciji pravih pravcatih „stalkera“, u posljednje vrijeme redovno nadgledaju kakve statuse na društvenim mrežama objavljuju hrvatski „celebovi“ pa su tako iskopali i onaj u kojem se Remi iz Elementala zgraža nad najnovijom umotvorinom Vjekoslave Huljić. Iako sam vjerojatno posljednji koji želi stati na stranu ljudi odgovornih za stotine slabašno zamaskiranih narodnjačkih poskočica, moram priznati da je Remi u ovom slučaju samoj sebi zabila popriličan autogol.
Naime, tražiti bilo kakav smisao u Vjekoslavinim stihovima oduvijek predstavlja nemoguću misiju, a otkrivati šovinizam u nebulozama kojom je ispunjena „Nirvana“ jednako je suludo kao pomisliti da je „ko Amer i Rus“ pjesma inspirirana hladnim ratom, a „za um opijum“ ispovijest narkomana. Da stvar bude gora, pjevačica jednog od suvislijih hrvatskih pop bendova na taj je način Rozgi učinila veliku uslugu pretvorivši njezin pjesmuljak u „nešto o čemu pričaju baš svi“ i osiguravši mu dodatnih nekoliko stotina tisuća pregleda na YouTubeu.
Samo nekoliko sati nakon što su mediji prenijeli spomenuti status, oglasio se i Tonči Huljić degutantno izvrijeđavši Remi koju je nazvao „nižim bićem“. Takav, kafanski rječnik ne bi mogla opravdati ni puno gora uvreda od „Vjekoslava i Rozga zaglupljuju narod“, pogotovo jer je jedna od rijetkih stvari koje sam cijenio kod Huljića upravo činjenica što se nikad nije pokušavao opravdati zbog besmislica kojima već desetljećima prodaje Hrvatima i uvjeriti nas kako su njegovi pjesmuljci zapravo vrlo kvalitetni i dubokoumni.
U konačnici, sve ovo podsjetilo me na sličan ispad Gorana Bareta u kojem se prije nekih godinu dana, ničim izazvan, obrušio na Severinu i Rozgu. Lako je razumjeti frustraciju onih čija se, u većini slučajeva zaista kvalitetna glazba po pitanju popularnosti ne može mjeriti s „pjesmama za razbijanje čaša“, no na ovim su prostorima „urbano“ i „narodno“ oduvijek predstavljali dva sasvim nepovezana fenomena koji jedni s drugima nemaju baš nikakve veze.
Samim time, ljude poput Bareta i Remi trebalo bi biti baš briga za njihove lakonotne kolege kao što je nekoć davno Džonija Štulića ili Milana Mladenovića iskreno boljela „ona stvar“ za Lepu Brenu i sve tadašnje estradne vladare.
