Zoran Milanović je jedan od zbilja rijetkih hrvatskih političara koji je s visoke državne dužnosti otišao s manje imovine nego je imao na početku mandata - barem je tako pokazala imovinska kartica koju je predao po odlasku s premijerske dužnosti. Nekima je to pokazatelj da nije osobito sposoban jer se ne zna "snaći", a mnogima potvrda kako je ipak riječ o poštenom političaru koji nije iskoristio premijersku dužnost za osobno bogaćenje.
Upravo je taj izostanak pohlepe za materijalnim dobrima i jedan od najjačih (neiskorištenih) Milanovićevih aduta u kampanji za predsjednika Republike, u koju je krenuo pod sloganom "Normalno", ali bez ozbiljnog izbornog programa. Budući da je uvjeren kako je govor najmoćnije oružje predsjednika Republike i da očito računa kako će još jednom pokupiti glasove birača samo zato što HDZ-ova vladavina ponovno ima zbilja očajne posljedice, malo je vjerojatno kako će pred birače izaći s ponudom koja se ne može odbiti.
Da, posljednji javni nastup mu je bio upečatljiviji nego posljednji nastup aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović; da, u ovoj fazi pokazuje više želje za osvajanjem Pantovčaka od nje; da, svjetonazorski je jasan i ne luta; da, jedini je anketno relevantan kandidat lijevo-liberalne političke scene. Ali sve to nije dovoljno čak ni za ulazak u drugi krug, a Zoran Milanović kampanju vodi kao da mu je ulazak u drugi krug unaprijed osiguran. I to je veliki problem njegove kampanje, ali ne jedini i nije ni najveći.
Iznevjerena očekivanja
Milanović se, naime, ne kaje ni zbog čega što je pogrešno radio dok je četiri godine bio hrvatski premijer i sve reputacijske probleme, koje vuče iz tog razdoblja, uporno pokušava sakriti iza vela "problematičnog karaktera" i uvjeriti birače kako je to bio najveći problem njegove vladavine. Zar zbilja?
Od malo koga je Hrvatska tako puno očekivala, a tako joj je malo zauzvrat dao poput bivšeg premijera Zorana Milanovića, nakon čijeg mandata smo posve potonuli u beznađe korupcije, klerikalizma, klijentelizma i autoritarne vlasti HDZ-a i njegovih satelita.
Sad obećava kako će nam vratiti "normalnu" Hrvatsku, a bio je jedini visoki državni dužnosnik koji je po odlasku s vlasti gotovo zanijemio. Iako je vladao državom pune četiri godine, nakon pada se ponašao kao da se sve to njega uopće ne tiče. Pune četiri godine je šutio, a iz ono malo javnih nastupa moglo se samo zaključiti da se nije promijenio – najdraže mu je bilo zboriti o samom sebi. Tako je i danas.
Milanović je promašio zicer i izgubio
Dečko koji je obećavao državu je preuzeo na isteku 2011. godine, nakon što je vladavina Ive Sanadera gotovo uništila Hrvatsku, a i HDZ je bio na koljenima. Građani su bili siti lopovluka i nepravde, mladi još uvijek nisu masovno iseljavali, ulazili smo u EU, očekivale su se duboke reforme i rezovi na svim poljima političkog, društvenog i ekonomskog života. Bila je to idealna situacija za dokazivanje tada još mladog lidera SDP-a Zorana Milanovića. Ali, Zoran Milanović promašio je zicer i izgubio utakmicu života.
Osim nekoliko kozmetičkih zahvata, reforme su izostale, klijentelizam se raširio poput metastaza, rasla je nezaposlenost, njegova tzv. socijaldemokratska vlada srozala je radnička prava na najnižu razinu u suverenoj Hrvatskoj, okrenula je glavu od reforme pravosuđa i borbe protiv korupcije. Njegovi ministri redali su afere, on ih je štitio. Njegova vlada donijela je zakon koji je omogućio još jedan krug pljačke Hrvatske kroz predstečajne nagodbe, odbio je Njemačkoj izručiti kasnije osuđenog udbaškog ubojicu Josipa Perkovića. Zoran Milanović nije imao petlju suprotstaviti se ni šatorašima, ni klerikalnom pokretu koji će ubrzo stegnuti obruč oko Hrvatske. HDZ je iz Milanovićeve vladavine izašao kao pobjednik.
U njegovu mandatu ponovno su srozane medijske slobode, uništena je javna televizija čime je i otvoren put za ovaj strašni čavao koji još samo malo viri iznad lijesa novinarskih sloboda u Hrvatskoj. Vlada Zorana Milanovića nije se usudila provesti ni reformu obrazovanja, a dodvoravanje konzervativcima i crnoj desnici pred sam kraj mandata poprimilo je razmjere katastrofe koju više nitko nije mogao zaustaviti.
Zarobljena država
Hrvatska je danas u gotovo istoj situaciji kao i kad je završavalo Sanaderovo desetljeće vlasti, samo što je sve još i daleko gore. Andrej Plenković i HDZ zarobili su državu, a šanse da će na Pantovčaku još jedan mandat preživjeti predsjednica koja ima rekordno nisku anketnu podršku biračkog tijela doista su male. Ali u igri su i popularni igrači Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić pa ni šanse Zorana Milanovića nisu bitno veće.
Milanović je premijerski mandat počeo kao socijaldemokrat, a završio ga je, prema vlastitom priznanju, kao liberalni konzervativac. Zbog te lagodne prevrtljivosti i rezolutnog odbijanja da se suoči s vlastitim promašajima/zaslugama za "nenormalnu" teško je povjerovati kako se Milanović promijenio toliko da zaslužuje još jednu priliku za kockanje s "normalnom" Hrvatskom. No, ništa nije nemoguće i vremena još ima dovoljno za sve. Možda to što s njim nikad ne možemo biti posve sigurni na čemu smo ovaj put iskoristi pametnije pa nam, za promjenu, priredi i poneko mudro iznenađenje.
