Zgroženi roditelji, poznate ličnosti ali i svi oni kojima je takvo etiketiranje apsolutno neprihvatljivo, ne prestaju pisati komentare na društvenim mrežama.
Među njima je i Snježana Žaja, profesorica iz Medicinske škole Šibenik, koja je svoje mišljenje o ‘lidlićima’ podijelila na Facebooku, prenosi Šibenski portal.
– Ne mogu izdržati a da kao čovjek, majka, baka, nastavnik ne reagiram na etiketiranost djece kojima roditelji kupuju odjeću i druge stvari tamo gdje je jeftinije (a nekad i puno bolje) od etikeniranih marki! Gdje smo to došli? Zar nam je važnije što nosimo na sebi nego u sebi? Do kad će nas maltretirati svojim ‘vrijednostima’ oni koji imaju novac (tko zna kako dobivenim), a vrijednosti su u znanju, empatiji, prihvaćanju raznolikosti…. Do kad će nas bombardirati lažnim ‘vrijednostima’ (kuća, marka odjeće, obuće, tehnike…eventima…) koje su stekli Bog zna kako! Kad učenik dođe kod mene na ispit važni su mi njegovo znanje i vještine a ne marka koju ima na sebi! Lidlići, Kauflandići, Tržničari…….ne bojte se onih koji vas tako etiketiraju jer život je pred vama i imate sve ‘marke’ u svom znanju i vještinama koje steknete sami – poručila je Žaja.
Đina Lugović, psihologinja i predavačica na Veleučilištu u Šibeniku, smatra kako djeca do 10. godine života ne mogu znati takve stvari, osim ako nisu takvo ponašanje naučila.
– Djeca predškolske dobi, čak i do 10 godina starosti, ne znaju tko što nosi, općenito ne znaju vrednovati materijalno. Ovaj način etiketiranja spada u kategoriju sramoćenja, vi nekome nanosite time patnju i bol, odnosno dovodite ga u situaciju da se osjeća neugodno, čime mu radite sve protivno onom ljudskom, ali i zakonskom – objašnjava.
Dijete je to naučilo od nekoga i stoga je, tvrdi šibenska psihologinja, edukacija odraslih ono na što bi se trebali fokusirati.
– Etiketiranje, uvrede, sramoćenje, to rade odrasle osobe, a ne djeca. Mi moramo educirati roditelje, a ne djecu. Dijete do 10. godine isključivo je vezano samo uz sredinu u kojoj živi. Ono ne ide po tuđim kućama i dućanima ako ga roditelj ne dovede, stoga to nalaže i zaključak da su roditelji ti od kojih djeca uče. Ljudi žele ljepše i bolje i u želji da ispadnu bolji, da bi sebe proglasili boljima, rugaju se i upiru prstom u nekog drugog. Taj način ponašanja odraslih osoba treba korigirati i njima ukazati da to nije u redu. Govorimo o općem siromaštvu iz kojeg proizlazi možda i ovakav oblik ruganja – poručuje Lugović.
