Agrokor nema za obrtna sredstva, dugovi malim dobavljačima se vraćaju po nepoznatim kriterijima, nekim dobavljačima se plaća avansno a nekima ne.
Na ovo što smo službeno čuli dodajmo i ono neslužebno: promemoriju, dokument o odgodi naplate regresnih mjenica koju su potpisale banke i dobavljači - Agrokor može staviti na svoje police, pokraj toalet papira.
Banke naime i dalje nemilosrdno tjeraju dobavljače da plate te mjenice koje su zapravo Agrokorove mjenice. Pri tome je isti taj Agrokor nekim dobavaljačima otkazao suradnju, a roba se umjesto u Hrvatskoj počela kupovati u Italiji.
Usprkos tome robe je u Konzumu i Tisku sve manje i manje, a kad je manje robe, manje je i kupaca kad je manje kupaca, u blagajni je manje i novaca. Kad je manje novaca onda su i manje narudžbe i tako u krug, s tim da iz kruga u krug iz igre ispada sve više igrača. Sve bi se to eto moglo riješiti s još nitko ne zna koliki bi trebao biti taj kredit: 100, 200, 300 ili 400 milijuna eura.
I s takvom pregovaračkom pozicijom Ante Ramljak sad mora uvjeriti banke da im se isplati još jednom ubaciti novce u tu rupu. A jamčit nema više s čim, sve što se moglo založiti već se davno založilo.
A kako i kome će Agrokor vraćati i plaćati svoje obaveze i kako će se ti novci trošiti, opet će odlučivati netko drugi. Tolušić, Brlošić, sasvim svejedno, ali nitko tko će dati i 4 a kamoli 400 milijuna eura.
Jer kad su banke htjele da o njihovim parama brine njihov Antonio, mi smo rekli NE, mi hoćemo vaše pare i našeg Antu. Pa sad imamo Antu, ali nemamo pare. Uglavnom živi kupus, ali s druge strane, sreća da imamo stručnjaka koji se i u kupus razumiju.
