Takvu dramu na pressici nekog vladinog dužnosnika, kakva se danas odigrala u Banskim dvorima, nismo vidjeli još od onog vrućeg srpanjskog dana 2009. godine kada je ondašnji premijer Ivo Sanader izašao pred novinare i rekao da je on svoju dionicu odradio. Uoči današnje konferencije za novinare ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nade Murganić i državnog tajnika u istome ministarstvu, Marina Strmote, nije se slutila ikakva drama nalik onoj od prije devet godina.
Čovjek kojem je prekipjelo
Nakon što je ministrica uglavnom čuvena po skandaloznom vođenju ministarstva koje se treba hrvati s dugoročno najvećim problemom Hrvatske - odumiranjem stanovništva - predstavila tri stare, podgrijane mjere kao friške i nakon što su joj novinari spočitali to podvaljivanje, nastupio je mladi Strmota i dao za pravo novinarima rekavši da predstavljene mjere nisu drugo do običan politički folklor. I da on u tom folklornom društvu više ne želi plesati. Drugim riječima, prekipjelo mu je i s vidnom nelagodom čovjeka koji je svjestan da sam ne može reanimirati jalovo mrtvilo sustava u kojemu djeluje, pred kamerama i iznenađenim novinarima i pored zatečene ministrice podnio je ostavku, okrenuo se i izašao.
U tom trenutku, Strmota kojeg su do danas iza podneva mnogi vjerojatno naprečac percipirali kao još jednog niškorisnog uhljeba, postao je junak dana. A upravo je Strmota s tih svojih par dugo odvagivanih rečenica ispresjecanih dubokim uzdasima uspio, bar nakratko, resetirati jalovi sustav iz kojeg je iskočio. On je danas učinio više od svih onih sofa-revolucionara koji grintaju od doma pozivajući narod na ulice i koji će ga već večeras na društvenim mrežama kvazijunački pitati gdje su mu prije bila muda. Čovjek je sâm izašao, ostavio sinekuru i napustio uhljebilište, ljut i nemoćan jer to jalovo okruženje očito ne mogu promijeniti ni silna volja ni čestiti ideali.
No, s nečim i nekim se mora početi. Zato je Strmotin potez važan i velik mada vladajući vjerojatno nisu ni svjesni koliko je Strmota u tih par rečenica, ispresjecanih dubokim uzdasima nemoćnog čovjeka, kojima je objasnio svoju ostavku učinio više dobroga od svih po inerciji kopipejstanih strategija i mjera tek prividno nado-budnih ministrica i ministara.
Nije trebala reći ništa, zaista
Šok i muk koji su uslijedili nakon što su kamere i zbunjeni pogledi ispratili Strmotu iz dvorane prekinula je ministrica Murganić. Ništa nije ni morala reći jer je njeno obješeno lice dovoljno govorilo, a onaj mim, kada joj se zategnuše mišići donje čeljusti, jasno nam je rekao: 'Što je, tu je.'
No, ministrica nije ostala na mimici. Morala je nešto reći, jer visoki dužnosnici u takvim situacijama kakvima ih uvježbavaju PR-štreberi, uvijek moraju nešto reći jer sami od sebe očekuju da njihova bude zadnja. I naravno, rekla je ono što je mudro trebala odšutjeti. Strmotin čin nazvala je 'nestrpljenjem mladog čovjeka'. Nestrpljenjem. Halo! N e s t r p lj e nj e m!!! Mladom je čovjeku pripisala nestrpljivost ezopovskog zeca jer je ustvrdio ono što je i više nego očito: da država odumire, da mladi odlaze, da se ništa ne poduzima i da sve to traje godinama, čak desetljećima! Po mjeri ministrice koja kopipejsta stare mjere i poduzima ih mlako i polako, taman tako da bi ih stigle usvojiti i kornjače s Galapagosa, ona je glasno i iskreno upozorenje na to pripisala – mladenačkoj nestrpljivosti. U ovoj političkoj basni zec je ispao mudriji od kornjače.
