"Ovaj slučaj pokazao je da neki ljudi zloupotrebljavaju sustav". Riječi su to jednog visokopozicioniranog hrvatskog državnog i stranačkog dužnosnika koje zvuče suviše uopćeno, ali ipak vrlo eksplicitno ukazuju na nimalo bezazlen trend prisutan u hrvatskom društvu posljednjih 30 godina. Evo na što mislim.
Dakle, ova rečenica nije izgovorena 1991. kao opravdanje za nezakonito izbacivanje Srba iz njihovih stanova, za ubijanja i mučenja srpskih civila po raznima garažama, paviljonima ili obalama rijeka. Iako je mogla biti, jer se ni tada, naravno, nije radilo o sustavu nego (samo) pojedinačnoj zloupotrebi sustava.
Eksplozivi, palež i uništavanje
Nije izrečena niti kao opravdanje za podmetanje eksploziva pod spomenike žrtvama fašizma i herojima antifašizma iste 1991., jer ni to nije bila namjera sustava, nego njegova zloupotreba od pojedinaca.
Iako je mogla biti, nije izrečena niti tijekom 1990-ih kao opravdanje za rasprodaju ili uništavanje tvornica i poduzeća s tisućama radnika. Jer se ni u tom slučaju nije radilo o sustavnoj pljački nego samo neodgovornim pojedincima koji su zloupotrebljavali sustav.
Naravno da ni zapaljene srpske kuće i ubojstva nedužnih staraca nakon Oluje nemaju ništa sa sustavom, nego s onima koji su ga zloupotrijebili.
Kad ljudi iz sustava zloupotrebljavaju sustav
Mogli bismo tako nabrajati ortakluk oko Dubrovačke banke, "Fimi mediju", farbanje tunela, kamione za hrvatsku vojsku, privatizaciju Ine, afere "Spice", "Remorker", "Hypo", "Planinsku", "Veronu", "lex Agrokor“ itd., itd., jer svi navedeni i brojni nenavedeni primjeri pokazuju da "neki ljudi" uporno imaju potrebu "zloupotrebljavati sustav".
Iako su slučajno svi sudionici navedenih "zloupotreba" bili ujedno i visokopozicionirani pojedinci iz "sustava", to nipošto ne znači da je problem bio u sustavu kao takvom.
Opet su krivi pojedinci, ne i sustav
Rečenicu s početka teksta izgovorio je ovih dana predsjednik Sabora RH i glavni tajnik HDZ-a povodom afere vezane uz lažiranje SMS-ova korištenih u svrhu političko-mafijaških obračuna s neistomišljenicima. I opet su kao potencijalni krivci prepoznati i neki visoki državni i politički dužnosnici, ali ne i sam sustav. Jer sustav, unatoč svemu, i dalje odlično funkcionira.
Prepustit ću svakome da zaključi radi li se zaista u svim navedenim primjerima o problemu zloupotrebe sustava ili je problem upravo sustav koji je godinama stvaran kako bi omogućio zloupotrebe. Radi li se o dužnosnicima koji čineći navedena (ne)djela predstavljaju izuzetak ili pravilo na hrvatskoj političkoj sceni.
A možda iza svega stoji Udba?
Ili je odgovor, kako ga sugerira najnoviji dokumentaristički uradak koji se emitira na HRT-u, vrlo jednostavan i leži u činjenici da iza svega (i dalje) stoji zloglasna "Udba" i neporaženi jugokomunistički mentalni sklop. U tom bi slučaju posebno intrigantno bilo čuti objašnjenje jednog posljedičnog fenomena.
Naime, imajući u vidu tko je u posljednjih 28 godina bio najdulje na vlasti, odnosno u prilici da zloupotrebljava sustav, kao i stranačku pripadnost najvećeg broja osumnjičenih i optuženih za konkretne zloupotrebe, ne preostaje drugo nego zaključiti da se baš u HDZ-u skrasio najveći broj "udbaša" i da je godinama nakon raspada Jugoslavije upravo ta "stožerna stranka hrvatskog naroda" (p)ostala nositelj jugokomunističkog mentalnog sklopa.
Napravili smo premalo
Svi oni koji sanjaju život u društvu u kojem ljudi na vlasti ne pljačkaju vlastiti narod, u kojem se političke suparnike ne ucjenjuje lažnim SMS-ovima, u kojem predsjednici vlade i ministri nakon isteka mandata govore po svjetskim forumima, a ne igraju šah po zatvorskim ćelijama, i u kojem se ideološkim neistomišljenicima ne prijeti fizičkim nasiljem, nažalost znaju da se nisu posebno usrećili mjestom rođenja.
Ono što ih eventualno može utješiti je spoznaja da svoj san mogu barem pokušati ostvariti negdje drugdje. Kao što deseci tisuća građana Hrvatske to već godinama i čine.
Kakvi se god izgovori koristili prošlo je previše vremena a mi smo učinili premalo da bismo hrvatsko društvo učinili demokratskijim, pluralnijim, tolerantnijim i pravednijim od društva koje smo potkraj 1980-ih odlučili napustiti. Uzevši u obzir da se stvari godinama suštinski ne mijenjaju (na bolje) pravo je pitanje koliko građana Hrvatske takvo društvo uopće i želi.
