Priča prva: NOVOGODIŠNJI PROGRAM
(na Staru godinu u 22.30. dok gledam Mirka Fodora i Žaka Houdeka sašila me silna inspiracija pa pišem)
svoj život mogao bih podijeliti na tri dijela
prvi dio u kojem sam gledao novogodišnji program
drugi dio u kojem nisam gledao novogodišnji program
treći dio u kojem opet počinjem gledati novogodišnji program
što se mene tiče to je to
s obzirom da sam nedavno postao otac čini se krug se zatvara
Priča druga: KRV I TLO
obavljam formalnosti oko djetetova rođenja
godina ta i ta ime to i to nacionalnost većinska
dok izlazim iz općine u meni raste ponos što dijete nosi moje prezime
ponos koji osjećam 20 metara od općine Črnomerec u stvari je esencija ljudske gluposti
ponosan sam na krv
još samo da postanem ponosan na tlo i eto me ko prve rezerve u ekipi Blut und Boden
na golu Bandić bekovi Mamić, Ivkošić u srednjoj liniji Tuđman, Tomac, Merčep, Jezerinac i u napadu Kerum, Thompson, Sudac, Glavaš*
Priča treća: WC
Što mi treba u životu
uredni wc sa mogućnošću zaključavanja i da vrata wc-a nisu odrezana tj. da mi se ne vide noge dok sjedim na školjci
inače, baš me briga za Sanadera i Josipovića natalitet i Piranski zaljev živim svoj život i ne tražim puno
tek dnevno 5 minuta mira i ako može onu malu vješalicu na zahodskim vratima za odlaganje suvišnih stvari
Priča četvrta: POVRATAK IVE SANADERA
pitali baba-seru jel joj teško raditi u javnom wc-u a ona odgovara
sinko, 4 sranja meni večera pa ti razmisli
ista je stvar i s novinarstvom povratak Ive Sanadera ko dve-tri večere najmanje
Priča peta: ŠIME
brat moga prijatelja
1998. na Susku većem društvu pripremao je šalšu s pancetom. uzeo sam 2 porcije možda tri
poslije smo pili domaće vino i hvalili njegovu sposobnost s rukama
koje su 5 godina kasnije zbog preljuba zadavile vlastitu ženu nikada nasilan, nikada osuđivan sve nas je zaprepastio neke zavio u crno
pamte ga kao zločinca pamtim ga po šalši
ne vjerujem da ću skoro jesti takvu
Priča šesta: STARAC I SMRT
prešao je sedamdesetu i svaki dan sjedi u istome kafiću
bježi od žene i uredno na svom mjestu svakodnevno u istom staračkom ritualu čita Jutarnji
mlađi svijet tu se uredno pojavljuje ali niti oni zanimaju njega niti on zanima njih
prešao je sedamdesetu vidio koješta a danas je postao rob svoje navike da cijele dane na istom mjestu u istome kafiću proučava novine
tek tu i tamo tupo se zagleda u daljinu
jesam li više potreban živima ili mrtvima pita se
Priča sedma: DIJETE I SMRT
trebaš imat 12 treba bit petak i trebaš čekat roditelje da se vrate s posla
na vratima ti se treba pojavit zabrinuti tatin prijatelj i reći da je ocu pozlilo
zatim tebe i majku treba odvest u bolnicu a tamo se treba ukazati ozbiljno lice koje će vam reći da je sve gotovo
i hoće li dijete u tom trenutku shvatiti što je smrt? zasad još ne
treba proći 17 dana i trebaju se pojaviti očevi prijatelji i donijeti tatine stvari i odjeću
plačući i uz dječje lice privijajući grubu tkaninu očevih hlača u kojima je bio dok je umirao dijete polako shvaća koje oblike uzima smrt
smrt su očeve hlače koje više nema tko nositi i njegovi džepovi u kojima se nalazi žuti sitniš koji otac više nikad neće trošiti
eto tako je dijete shvatilo kako izgleda smrt
*P.S. U drugoj priči zaboravio sam napisati imena fudbalera. Trojica se zovu Franjo, četvorica Petar i četvorica Branimir.
