1980. je prva „okrugla“ godina čijeg se novogodišnjeg dočeka sjećam. Krenuo sam u prvi razred osnovne škole i potpuno neopterećen ušao u najljepše razdoblje svog života. Bio je to ujedno posljednji novogodišnji doček s kojeg je Tito, predsjednik zemlje u kojoj sam tada živio, svim građanima zaželio puno uspjeha u životu i radu, te posebno naglasio potrebu daljnjeg jačanja solidarnosti i zajedništva među jugoslavenskim narodima i narodnostima. Samo nekoliko dana nakon novogodišnje proslave Tito je zbog teške bolesti prevezen u bolnicu iz koje živ više neće izaći. Iako u tom trenutku to nisam niti znao niti osjećao njegova smrt postat će jedan od najutjecajnijih događaja u mom, kao i životima svih ljudi koje sam tada poznavao.
Te osamdesete su zbilja bile zanimljive godine. Sve teža politička i ekonomska kriza, svađe među političarima i jačanje nacionaliz(a)ma ispreplitali su se s odličnom glazbom, filmovima i vrhunskim zabavama. Mojoj generaciji idoli nisu bili borci iz Prve proleterske, a kamoli članovi partijskog CK. Naši heroji bili su Đoni Štulić, Bajaga i „new primitives“. Dosadne političke TV emisije iz dana u dan su gubile bitku s "Hitom meseca" i "Top listom nadrealista", a umjesto službenih glasila glavni izvor informacija postajali su sve subverzivniji Polet, Start, Danas i Omladinski radio (Radio 101).
A onda su došle devedesete...
1990. godinu sam, kao i većina ljudi oko mene, dočekao s pomiješanim osjećajima. Urušavao se politički sustav koji nije znao odgovoriti na izazove vremena i potrebe svojih građana, a rješenja za izlaz iz krize uključivala su demokratizaciju društva i politički pluralizam, ali i raspad velike, zajedničke, i stvaranje više manjih, nacionalnih država. O svim mogućim scenarijima sam tada razmišljao, ali niti u najcrnjem nisam zamišljao rat. Pogotovo ne krvavi rat između dojučerašnjih prijatelja, kolega, kumova, rođaka i susjeda.
Te devedesete će postati jedan od najtežih perioda mog života. Sudjelovao sam u ratu i vidio stvari koje nisam htio niti trebao vidjeti. Posebno ne s 18 godina. Stare podjele u društvu su nestale, ali su se pojavile nove. Postalo je bitno, često i presudno, kako se zoveš, ideš li u crkvu, i koju. Drugovi su postali gospoda, a moćnikom se umjesto s partijskom sada postajalo s (odgovarajućom) stranačkom knjižicom. I dok se manjina neobrazovanih, ali podobnih, preko noći pretvarala u milijunaše, moji roditelji su u naponu životne snage, poput velikog broja njihovih vršnjaka, završili na burzi rada.
Tih devedesetih sam zauvijek izgubio prijatelje s kojima sam odrastao, išao u školu, igrao nogomet i tulumario. Neki su odlučili sreću i blagostanje potražiti negdje drugdje, a neki su morali otići kako bi spasili živu glavu. Nekih više nema. Svi mi podjednako nedostaju. Njihov odlazak, u bilo kojem smjeru i iz bilo kojeg razloga, nenadoknadivo je osiromašio i moj život.
Nije bio "bug", ali...
2000. je bila godina koje su se mnogi pribojavali. Dok se širom svijeta strepilo od problema povezanih s tzv. „milenijskim bugom“ i strahovalo od smaka svijeta, veći izazov za budućnost Hrvatske predstavljala je smrt Franje Tuđmana. Odlaskom HDZ-a s vlasti nakon deset godina prvi put od uvođenja demokracije saznali smo što uistinu znači višestranačje. I napokon smo saznali kako izgleda predsjednik kojega se nitko ne boji, i koji se zna nasmijati, a da to ne izgleda kao prijetnja.
Tih 2000-ih pljeskalo se Haškom sudu kada je lovio „njihove“, a fućkalo kada je lovio „naše“ zločince. Tih godina sam postao svjestan da rat, iako je odavno završio na terenu, za neke nikad neće prestati. I da će, nažalost, njihov utjecaj na društvo iz godine u godinu postajati sve veći.
2010. godinu smo također započeli burno. Još se novogodišnje slavlje nije ni stišalo, a iz HDZ-a je izbačen njegov dugogodišnji najmoćniji član i donedavni predsjednik hrvatske Vlade. Zbog brojnih djela korupcije i gospodarskog kriminala na optuženičkoj će se klupi uskoro naći ne samo on nego i cijela stranka kojoj je bio na čelu.
Tih 2010-ih podjele u hrvatskom društvu postale su izraženije i vidljivije nego ikad prije. „Mi“ i „oni“, ljevica i desnica, branitelji i izdajice, vjernici i ateisti, ustaše i partizani, prava i ne-prava Hrvatska. Tih godina mi je postalo potpuno jasno da pod pojmovima demokracija, pluralizam, sloboda, ali i domoljublje ja podrazumijevam nešto sasvim drugo od onoga što podrazumijeva velik dio mojih sugrađana.
2020. vjerojatno neće biti ona „okrugla“ godina u kojoj će se riješiti ključni problemi hrvatskog društva. Možda to neće biti ni 2020-e. Posebno ako se oslonimo isključivo na mudrost, razum i dobronamjernost hrvatskih građana. Netko u toj činjenici vidi problem, ja i dalje izazov.
Za sve koji dijele moju zabrinutost, ali i entuzijazam, umjesto novogodišnjih čestitarskih fraza evo nekoliko stihova iz jedne od najljepših oda subverzivnosti i optimizmu:
If life seems jolly rotten - There's something you've forgotten,
And that's to laugh and smile and dance and sing,
When you're feeling in the dumps - Don't be silly chumps,
Just purse your lips and whistle -- that's the thing!
And always look on the bright side of life!
