Važno je zvati se Hajduk.
Posljednjih se dana po društvenim mrežama (i izvan njih) vode burne polemike oko famoznog kredita koji je odobren Hajduku. S jedne strane oni kojima je u svim raspravama u vezi s opstankom kluba najuvjerljiviji argument to da Hajduk živi vječno, s druge strane oni koji se valjda pitaju gdje je smisao vječnog života jednog nogometnog kluba u situaciji kad je sve oko njega – mrtvo.
Nema treće opcije
Čitajući sve one žučne komentare, čovjek ne može da ne pomisli – bože, kako je lako u ovoj zemlji postati izdajnik. Lakše nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu. 'Za' ili 'protiv' kredita Hajduku, drugim riječima, najednom postaje 'za' ili 'protiv' Splita, Dalmacije, Hrvatske, nogometa, sporta općenito, zdravog duha u zdravom tijelu te ljubavi i mira u svijetu. Nema treće opcije ni treće kvalifikacije.
Strastveni navijači Hajduka, čini se, ni u primisli ne priznaju mogućnost da među onima koji su se protivili kreditu ima, gle čuda, ljudi koji također navijaju za isti taj klub. Radi se o ljudima koji su naprimjer rođeni i odrasli u Splitu, pa im je navijanje za Hajduka bilo prirodno i logično, čak i ako nisu previše marili za nogomet kao takav. Oni možda nikad nisu palili bengalke na Hajdukovom stadionu, niti su im zidovi soba oblijepljeni posterima Hajdukovih igrača, niti na nadlaktici imaju istetoviran Hajdukov grb. To je grupa nevidljivih navijača kojima se navijanje za Hajduk podrazumijeva otprilike kao i šetnja splitskom rivom nedjeljom u podne. To su ljudi koji tiho pripadaju. Raduju se Hajdukovim pobjedama, žale nad Hajdukovim porazima, isto kao što se raduju uspjehu ili žale nad neuspjehom bilo kojeg kluba ili pojedinca koji brani boje njihovog grada. Dobro, nisu fanatični u tome, ali daleko od toga da im je baš svejedno.
Što je ovo, neka splitska definicija ljubavi?
Eto, ta vrsta ljudi je posljednjih dana proglašena izdajicama roda svoga, a po onoj dobroj, staroj: "Tko ne voli Hajduka, ne voli ni Split." Što je ovo, neka splitska definicija ljubavi? Meni zvuči kao ucjena. Uostalom, tko je taj koji si može i smije uzeti pravo da mjeri količinu nečije ljubavi prema bilo čemu, pa tako i prema gradu u kojem netko živi? Što to kvalificira neke ljude da mjere moju ljubav prema Splitu? To što znaju sve riječi Hajdukove himne, pale bengalke, umotavaju se u nekakve šalove i imaju fiksaciju na bijelu boju? I što kad bismo recimo obrnuli stvar, pa utvrdili: "Tko ne voli Split, ne voli ni Hajduka", a da pritom kriterij voljenja Splita bude količina socijalne angažiranosti i osjetljivosti kad je u pitanju privredna slika grada? Zar ne bi onda ispalo da Hajduka vole upravo ljudi koji su se protivili njegovom "spašavanju" ? E da, ovo postaje zamršeno.
Stablo o koje se vješaju svi ti dirljivi simboli ljubavi i pripadanja
Dalo bi se poprilično polemizirati o tome što to ustvari znači voljeti svoj grad? U čemu je razlika između "izdajica" i onih koji to nisu? Možda u tome što te izdajice vide malo širu sliku. Možda u tome što ti ljudi, u situaciji općeg moralnog, ekonomskog, kulturnog i inog propadanja grada Splita, odobravanje kredita za opstanak Hajduka doživljavaju kao čistu grotesku. Dojam groteske pojačava spektakularni teatar izveden oko odobravanja tog kredita u Banovini. Scenarij je bio u stilu: "Malo vam nećemo odobrit, pa onda malo oćemo, pa ćemo onda ispast spasitelji Hajduka, simbola grada Splita..." Molim? Simbol čega? Ako je Hajduk simbol Splita, a Split već godinama samo tone, tone i tone... onda je Hajduk simbol jednog tužnog i temeljitog propadanja.
Ako je Hajduk stablo o koje se vješaju svi ti dirljivi simboli ljubavi i pripadanja, onda bi se moglo reći da zagriženi navijači Hajduka od stabla ne vide šumu. Stoji tako to Hajdukovo stablo, a oko njega opustošena šuma, nigdje ničega, samo batrljci nekadašnjih visokih, snažnih stabala bogatih krošnji. Stoji tako, eto, usred puste goleti, to Hajdukovo stablo, na groblju stabala čija su imena bila manje atraktivna od Hajdukovog – pa je njihova sječa bila dopuštena, ispraćena šutnjom, formalnom sućuti i slijeganjem ramenima.
Ona druga skupina navijača, koja je navijala za opstanak svih onih firmi koje su hranile na tisuće Splićana, svoju je bitku izgubila. Njihove utakmice su završene, porazom na domaćem terenu, uglavnom bez produžetaka.
U takvoj situaciji torcidaši bi možda trebali shvatiti da oni koji su bili protiv kredita nisu automatski mrzitelji Hajduka, a još manje ljudi koji ne vole svoj grad. Samo su im stvari na listi prioriteta malko drugačije posložene.
Ravnodušnost živi vječno
U međuvremenu, treba priznati, vojsci nezaposlenih, otpuštenih, gladnih, zaboravljenih i prekriženih ipak ostaje neka vrsta vječnosti. One u kojoj će čekati da netko zbog njih ispred zgrade Banovine bijesno zapali na stotine bengalki. Ravnodušnost prema njihovoj sudbini i sudbini grada mogla bi lako biti jedino što će živjeti vječnije od voljenog kluba.
