U situaciji kada je u Hrvatskoj 20 posto siromašnih, 26 posto je na rubu siromaštva, a 10 posto ne može platiti režije ili osigurati si godišnji odmor, telefon i televiziju, potrebna je nova reforma sustava socijalne skrbi kojom bi se poboljšao život socijalno najugroženijih, a istovremeno i spriječilo zloporabu socijalnih naknada, piše Glas Slavonije.
Nedorečenosti u izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi
Od 30. prosinca 2017. stupile su na snagu izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, koje su u početku bile pozdravljene jer su se činile pozitivne. Primjerice, propisano je ukidanje naknade u slučaju odbijanja posla, osposobljavanja, prekvalifikacije, dokvalifikacije itd. ili ako se ne odazove pozivu za sudjelovanje u dobrotvornim radovima bez naknade. No zbog raznih nedorečenosti pokazalo se da su praktično neprimjenjive.
Reformom i izmjenom Zakona o socijalnoj skrbi lakše bi se otkrili lažni socijalni slučajevi. Jedan od načina za postizanje toga bila bi zamjena dijela novca bonovima za hranu, a drugi način bi bila bolje organizacija rada za opće dobro.
Kako doznaje Glas Slavonije u razgovoru sa stručnjacima te mjere ipak ne bi imale pozitivan i željeni učinak.
Uvođenje bonova nema smisla
"Puno je humanitarnih organizacija koje dijele hranu, tu su i socijalne samoposluge i pučke kuhinje. Tako da korisnici socijalne pomoći, uz novac koji im država isplaćuje mogu dobiti i hranu, pa uvođenje bonova ne bi imalo puno smisla. No, paralelno, novčane naknade nisu previsoke, a hrana koju dobiju uglavnom su 'trajne' namirnice, tako da korisnici naknada imaju potrebu za gotovinom za kupnju povrća, mesa, mliječnih proizvoda", rekla je za Glas Slavonije ravnateljica osječkog Centra za socijalnu skrb, Ivka Kaurinović.
Stoga, Kaurinović tvrdi da bi smanjivanje gotovine negativno utjecalo samo na kvalitetu život onih koji su najpotrebitiji, budući da nema puno neodgovornih slučajeva koji pomoć troše na luksuzne stvari.
"Kada je u pitanju trošenje socijalne naknade na luksuze - toga ima, ali ne možemo generalizirati. Većina se tako ne ponaša. No ova manjina građanima, kao i zaposlenima u sustavu socijalne skrbi, bode oči. S druge strane, uvriježilo se mišljenje kako je bolje biti na socijali nego raditi. No to je problem koji izmjene Zakona ne mogu riješiti", rekla je Kaurinović koja tvrdi da su najveći problem niske plaće i odnos prema socijalnim naknadam i drugim oblicima pomoći koje primaju socijalno ugrožene obitelji
Za neke obitelji je bolje da nitko ne radi
"Ako, primjerice, promatramo jednu peteročlanu obitelj u kojoj jedna osoba radi i ima plaću od četiri tisuće kuna i nema druge benefite, onda je takvoj obitelji isplativije da ni ta osoba ne radi jer si, kada se sve zbroji, mogu više priuštiti. Obitelj tada uz socijalnu naknadu dobiva i pravo na plaćene režije, vaučer za električnu energiju, djeca će dobiti besplatne udžbenike, imat će besplatan javni prijevoz. Nažalost, kada u obitelji radi samo jedna osoba za četiri tisuće kuna, ne može si sve nabrojeno priuštiti. I tu je srž problema zašto socijala ne želi raditi", rekla je Kaurinović.
Rad za opće dobro kao kompenzacija
Ona smatra da od radno sposobnih korisnika treba zahtijevati da na neki način vrate društvu ono što dobivaju, što bi se moglo dobiti boljom razradom Zakona o socijalnoj skrbi.
"Zakonska osnova postoji da određeni broj sati u mjesecu radno sposobne korisnike socijalne pomoći mogu angažirati gradovi i općine, s time da bi centru za socijalnu skrb gradovi i općine trebali javiti ako netko odbije rad za opće dobro. Mi mjesečno imamo obvezu gradovima i općinama slati popis radno sposobnih korisnika socijalne pomoći. To i činimo. Međutim u praksi oni ne bivaju uključeni u radove kojima bi vratili društvu ono što dobivaju, " rekla je ravnateljica.
Kaurinović je uvjerrenja da bi primjenjivanje obveze rada za opće dobro imalo edukativnu funkciju. Oni koji bi željeli raditi ti bi pokazali da trebaju novac, a oni koji ne bi željeli raditi poručili bi na taj način da ne trebaju novčanu pomoć te bi ostajali bez socijalne naknade.
Zadiranje u naknadu je diskriminacija
Socijalna radnica Dinka Caha i Toni Pranić s Pravnog fakulteta u Osijeku tvrde kako bi mijenjanje naknade tako da se dio isplaćuje u bonovima za hranu bilo diskriminatorno prema ljudima. Time bi se, naime, prema njihovim riječima zadiralo u temeljno ljudsko pravo zajamčeno hrvatskim Ustavom da nitko ne smije biti diskriminiran pri raspolaganju svojom imovinom.
Tvrde da represivne mjere ne funkcioniraja te da korisnici zajamčene minimalne naknade imaju pravo samostalno odlučivati o trošenju naknade, ovisno o svojim prioritetima. Ako netko želi, uvijek može prodati ono što dobije i kupiti si ako želi opojna sredstva.
Ne treba im sustav milostinje i kontrole
"Bi li bonovi za hranu značili da siromašni ne mogu kupiti pivo s njima? Zašto primatelj ZMN-a ne bi od 800 kuna pomoći mogao izdvojiti 20 kuna za loto-listić i maštanje o budućnosti? Ovim se pristupom ograničavaju prava siromašnih s ciljem da spriječimo moralno neprihvatljivo ponašanje. No zapravo bismo ih podvrgnuli većoj disciplini. (...) Ako pretpostavljamo najgore kad pomažemo siromašnima, nastupamo iz položaja moćnih licemjera. Oni ne trebaju sustav milostinje i kontrole, već sustav koji će im osigurati bolje mogućnosti i mjesto u društvu", smatraju Caha i Pranić.
