Jeste li se zapitali je li vaša plaća dovoljna za pokrivanje svih mjesečnih životnih troškova vaše obitelji? Stotine tisuća zaposlenih Hrvata svakog mjeseca krpa kraj s krajem kako bi podmirili osnovne troškove. Odlaze u trgovine prevrćući dvaput svaku kunu, kupuju na sniženjima i akcijama, štede gorivo, a o ljetovanjima i zimovanjima ni ne razmišljaju. Izvanredne troškove, poput zamjene pokvarenog kućanskog aparata, plaćaju na rate.
Upravo zato je prije nešto manje od dva tjedna Novi sindikat predstavio rezultate istraživanja provedenog u 15 zemalja koje je trajalo šest godina, a čiji je cilj bio utvrditi koliko je novca zaista potrebno prosječnom četveročlanom kućanstvu. Prema tom istraživanju, za dostojanstven život u Hrvatskoj treba 1377 eura ili 10.410 kuna (prema srednjem tečaju HNB-a od 19. travnja op.a.).
Dostojanstvena plaća, koju Ujedinjeni narodi prepoznaju kao ljudsko pravo, plaća je dovoljna da radnici i njihove obitelji priušte pristojan životni standard. Treba biti zarađena u standardnom radnom tjednu maksimalnog trajanja 48 sati, i mora moći pokriti troškove hrane, vode, stanovanja, obrazovanja, zdravstvene skrbi, prijevoza, odjeće i diskrecijske zarade, što uključuje uštedu za neočekivane situacije.
No, spomenuti iznos daleko je i od prosječne plaće, koja je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u siječnju iznosila 6979 kuna. Da ne govorimo o minimalnoj plaći, koju je Vlada za ovu godinu postavila na 3400 kuna. Ako pogledamo brojke, ispada da su za dostojanstven život u Hrvatskoj jedva dovoljne jedna prosječna i jedna minimalna plaća u četveročlanoj obitelji.
Razgovarali smo sa sindikalistima i udrugama koje okupljaju poduzetnike je li ovakva ideja moguća i poželjna ili bi naštetila hrvatskoj ekonomiji a time i plaćama radnika. Premda se radi o iznosu za četveročlanu obitelj, u teoriji se radi o - jednoj plaći.
Mario Iveković iz Novog sindikata radio je na šestogodišnjem istraživanju o dostojanstvenoj plaći u 15 zemalja unutar i izvan EU te došao do zaključka da bi ona u Hrvatskoj trebala iznositi 1377 eura. Foto: Patrik Macek/PIXSELL
"Imali smo istraživanja koja su se temeljila anketiranjem radnika u tekstilnoj industriji. Od toga smo napravili paket onoga što je dovoljno za dostojanstven život, od prehrane, putnih troškova, odmora, školovanja itd. za četveročlanu obitelj. Na temelju procjena radnika smo napravili te izračune. U drugoj fazi se radilo na metodologiji i koristila se metodologija slična EU4Wageu, gdje se kao baza za izračun dostojanstvene plaće uzelo troškove prehrane, ali se gledalo koji je njihov postotak u ukupnim troškovima dostojanstvenog života. Kao bazu za Hrvatsku smo uzeli prehranu, ali strukturiranu na način da zadovoljava potrebe po dnevnom utrošku kalorija i da je to 30 posto utroška dostojanstvenog života. Kad smo po tom izračunu dobili cifru i usporedili s onim što smo dobili u istraživanju putem procjena radnika, dobili smo otprilike da se iznosi preklapaju", pojasnio je za Net.hr metodologiju izračuna dostojanstvene plaće predsjednik Novog sindikata, Mario Iveković.
Jasno je da životni troškovi rastu. Gotovo svakog tjedna se piše o promjenama cijena goriva, a prati se i cijena hrane. Tako su u ožujku ove godine građani Hrvatske za kupnju istih roba i usluga morali u prosjeku izdvojiti 1,2 posto više novca nego tijekom 2020. DZS je objavio da su toliko u prošlom mjesecu porasle potrošačke cijene u Hrvatskoj u odnosu na isti mjesec lani. Prema njihovim izračunima poskupjeli su alkohol, duhanski proizvodi, prijevoz, kultura, restorani i hoteli, komunikacije i obrazovanje. S druge strane, pojeftinili su hrana i bezalkoholna pića.
Rupa između plaća i troškova
Ipak, zabilježena je blaga inflacija, a Vlada ionako očekuje da će ona ove godine iznositi oko 1,5 posto. Možebitno, to bi značilo i povećanje iznosa potrebnog za dostojanstven život. No, problematičnije je što minimalna i prosječna plaća ne prate taj trend. Naime, to otvara lepezu problema u gospodarstvu.
"Hrvatske plaće doslovno odgovaraju našoj razini gospodarske razvijenosti i ne mogu biti jednake slovenskim, austrijskim ili švedskim, zato što je naša produktivnost i ukupna razvijenost puno niža. Slijedom toga, kad bi se usporedile plaće i naša gospodarska razvijenost, onda su naše plaće točno na toj razini. Naše plaće su razmjerno niske s obzirom na cijene. Hrvatska nema puno niže cijene u usporedbi sa zemljama u okruženju, pa čak ni s razvijenim zemljama, neke cijene su kod nas čak i skuplje. Ali, ne postoji neka administrativna mogućnost da se odredi da plaće moraju biti veće. One su odraz proizvodnosti koja je kod nas relativno niska i slijedom toga su plaće niske s obzirom na cijene, ali visoke s obzirom na učinkovitost. Jasno je da bi svi htjeli veće plaće, ali naš ukupni proizvod je razmjerno skup i nekonkurentan i slijedom toga nema nekakvog jednostavnog poboljšanja", stava je ekonomski analitičar Predrag Bejaković.
14.11.2013., Osijek - Tekstilna tvrtka Mako uspjesno posluje unatoc krizi i pri tome svoje proizvode i izvozi, a zaposljava 45 djelatnika. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
U Novom sindikatu, krivca za veliku razliku između pokrivanja troškova i plaća vide u nepravilnoj distribuciji kapitala koja se s globalne razine prelila i u Hrvatsku, naročito zahvaljujući procesima pretvorbe i privatizacije. Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, pak, tvrdi da je problem u gradnji konkurentnosti domaćeg gospodarstva prije ulaska u EU na obespravljenim i slabo plaćenim radnicima, ali i na tehnološkoj zaostalosti.
"Nama velik dio gospodarstva strahovito tehnološki zaostaje za gospodarstvima nekih drugih zemalja u kojima istovremeno za neke druge poslove ljudi imaju daleko veću plaću, jer je to moguće ostvariti kroz više razinu tehnologije koja je uključena, ali i u drugoj vrsti poslova. Jasno je da mi ne možemo minimalnu plaću vezati za sve troškove dostojnog života, jer nam cijeli niz poslovnih subjekata to nije u stanju ispoštovati. Mi sad već imamo hrpu problema u dijelu gospodarstva, u tekstilnoj, dijelu drvoprerađivačke i metalske industrije, čak i u zaštitarstvu", ističe Sever, čija je sindikalna središnjica do prije nekoliko godina sama izračunavala mjesečne troškove prosječne obitelji. No, od svoje su sindikalne košarice odustali.
"Počeli smo je naglavačke okretati, jer se pokazalo da dosta toga treba doraditi. Mi u Hrvatskoj, nažalost, već jedno dulje vrijeme više nismo prosječno četveročlana, nego prosječno jedva tročlana obitelj. S druge strane, kad se pogleda, koliko bi iznosio minimum troškova takve prosječne obitelji, to bi iznosilo negdje, po našim izračunima, desetak tisuća kuna. Nije isto ni gdje se novac troši. U nekakvom prosjeku zemlje to tako izgleda, ali nije isto trošite li novac u Zagrebu ili u Velikoj Gorici ili negdje drugdje. Stali smo zbog toga, jer u nekim dijelovima zemlje, gdje se prati naša košarica i gdje uzimamo nekakve prosječne troškove koje naši anketari prikupljaju na terenu, istovremeno nemamo podatke o prosječnim primanjima. Onda smo često računali prosječnu hrvatsku plaću u odnosu na prosječan trošak tog dijela zemlje, što nije kvalitetan podatak", upozorio je Sever.
Europsko normiranje minimalca
Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, posljednjeg dana veljače u našoj je zemlji bilo zaposleno 1.536.247 osoba. Gledajući prosječne plaće po zanimanjima, jasno je da dostojanstveno mogu živjeti samo oni koji se bave bolje plaćenim poslovima vezanim uz financije, građevinu, informacijske tehnologije, menadžment, strojarstvo i nove tehnologije. Naravno, niže plaće su u većini tih branši više od zakonom utvrđenog minimalca, koji je nizak i za europske standarde. Naime, Europska komisija radi na nacrtu Direktive o minimalnim plaćama kojom bi utvrdila najniži iznos plaće koji preporučuje, dakle ne obvezuje, državama članicama. Iako bi nam to moglo jamčiti nešto veće iznose minimalaca sindikalisti tu vide problem.
"S obzirom na iskustva koja govore da se u dijelu EU-a minimalne plaće definiraju kroz kolektivne ugovore i da nije moguće na razini cijele Unije izdefinirati nekakvu minimalnu plaću koja bi vrijedila za dostojanstven život, orijentiralo se da bi to, za početak, trebalo biti da istovremeno minimalna plaća u svakoj od zemalja iznosi najmanje 50 posto prosječne i 60 posto medijalne plaće. Oni su svjesni da zapravo ni to ne bilo dovoljno, ali bi trebalo služiti kao nekakav pravac kretanja i istodobno potaknuti snažno kolektivno pregovaranje, gdje bi trebalo poticati zemlje da dosegnu minimalno 70, ako ne i više posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima. U Hrvatskoj je to problem i za poslodavce i za vlasti, jer oni ovo načelo postotka minimalne plaće još i prihvaćaju, ali ovo s kolektivnim ugovorima ih žulja i to je problem koji se digao vrlo visoko", ističe Sever, dok Mario Iveković dodaje:
"Glavni problem tog izračuna i našeg prijedloga je u tome da ljudi reagiraju da to nije realno. Svjesni smo da minimalna plaća u Hrvatskoj sutra neće biti, ali se pitamo što će biti prekosutra? To je pitanje targetiranja – što mi želimo? Jesmo li zadovoljni da nam minimalna plaća ostane 60 posto medijana i ostane ispod praga siromaštva ili želimo dostojanstvenu plaću koju imamo i kao ustavnu kategoriju? Ne možemo lajati da je minimalna plaća dostojanstvena kad nije. Zato smo napravili izračun onoga što imamo u Ustavu."
Kako doći do dostojanstvene plaće
Iz Hrvatske udruge poslodavaca također poručuju da je iznos, kao i bilo kakvo stremljenje prema isplaćivanju dostojanstvene plaće, nerealan, ali i - sulud. Naime, navode kako bi u tom slučaju bruto plaća koju poslodavac mora isplatiti bila gotovo 18.000 kuna uz prirez od 10 posto. Tvrde kako je "mnogim poslodavcima u trenutnoj situaciji i isplata zakonske minimalne plaće gotovo nemoguća. To znači da bi u trenutnim okolnostima povećanje plaća najvjerojatnije dovelo do značajnijeg smanjenja broja zaposlenih."
"Ona ovisi ne samo o čistoj vrijednosti nečijeg rada za novac, nego i o općem ekonomskom razvoju neke države, o gospodarskoj strukturi u vidu dominantnih sektora na koje se pojedino gospodarstvo oslanja, o poreznom opterećenju rada, kapitala, ali i imovine, o udjelu vlasništva stambenih nekretnina, o demografskoj strukturi stanovništva, ali i strukturi samih obitelji, o mogućim dodatnim izvorima dohotka, kao što je to, primjerice, u Hrvatskoj turizam i dohodak od privatnog smještaja, o razini cijena u gospodarstvu, ali i o mnogim drugim ekonomskim i neekonomskim čimbenicima", upozoravaju u HUP-u.
Jedan od načina kako bi se moglo ostvariti isplaćivanje dostojanstvenih plaća radnicima jest i smanjivanje porezne presije prema poslodavcima. Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Zbog toga iz Udruge Glas poduzetnika navode "da bi mogli biti bliže navedenom iznosu ako Hrvatska provede reforme, pogotovo poreznu reformu. S manjim porezima i smanjenjem broja nameta koji građani i poduzetnici plaćaju, neto plaće bi bile više. Trenutačno previše sredstava odlazi na velike poreze i razne namete, visoke doprinose, a rezultat su manje neto plaće. Nažalost, velik broj građana nije niti svjestan koliki je iznos njihove bruto ili bruto plus plaće sa svim porezima i doprinosima koje poslodavac uplaćuje." Uz to, dodaju da "bi svaki poslodavac radije razliku između bruta i neta dao svom zaposleniku, umjesto da se sredstva slijevaju u neefikasan sustav."
Kako onda riješiti problem adekvatnosti plaća troškovima života, odnosno približiti se iznosima dostojanstvene plaće? Svi ispitanici tvrde da odgovor nije jednostavan i jednoznačan. Iveković bi, kao autor istraživanja, traži "da dostojanstvena plaća uđe kao jedan od kriterija koji se traži od korporacija", jer "ako će se od globalnih brendova tražiti da poštuju radnike u proizvodnim državama, onda se proizvodnja može ponovno dogoditi u Hrvatskoj". Sever se zalaže za orijentaciju prema digitalnoj i zelenoj tehnologiji te dokvalifikaciji ili prekvalifikaciji radnika iz industrija koje nestaju.
U Glasu poduzetnika ističu kako je, osim smanjivanja poreznog opterećenja, potrebno digitalizirati javnu upravu, a u HUP-u drže da je potrebno najprije ispuniti mnogo preduvjeta "od smanjenja poreznog i parafiskalnog opterećenja, pojednostavljenja administracije, preko stvaranja učinkovite javne uprave na usluzi građanima i poduzetnicima i unaprjeđenja sustava pravosuđa, pa sve do reforme zdravstva i reforme obrazovanog sustava u cilju poboljšanja kvalitete buduće radne snage i relevantnosti domaćeg tržišta rada."
Plan oporavka to ni ne predviđa
Zanimljivo, nitko od sugovornika ne misli da će skoro uvođenje eura u Hrvatskoj podići plaće, iako nemaju ništa protiv tog poteza, a nisu optimistični niti oko onoga što bi se u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti trebalo naći.
"Nacionalni plan je pohvalan ali ne smijemo od njega očekivati da će riješiti dugogodišnje probleme hrvatskog društva, pogotovo neučinkovitost u svakom segmentu. Privatni sektor se s pravom žali da je većina sredstava otišla u javni dio gospodarstva, što je točno. No, ne znam bi li se, da su sva sredstva otišla u privatni sektor, riješili svi strukturni problemi hrvatskog društva; neučinkovitost, bi li naše obrazovanje postalo bolje, bi li naše pravosuđe bilo bolje? Da smo sva sredstva usmjerili u privatni sektor, bilo bi nam lakše i povećala bi se likvidnost, u to nema sumnje, ali mislim da to ne bi riješilo neke strukturne društvene teškoće. Mi trebamo težiti tome da budemo učinkovitiji, da naš proizvod bude što jeftiniji, ali ne i kvalitativno loš", smatra ekonomist Bejaković, dok sindikalist Sever nadodaje kako u Planu nije vidio zaokretanje gospodarstva prema učinkovitijim poslovima te digitalnim i zelenim tehnologijama.
Iveković najavljuje da će organizirati sastanke s najjačim udrugama u Hrvatskoj te saborskim klubovima, ali i europarlamentarcima, kako bi im predstavio rezultate istraživanja. Istaknuo je da će pokušati lobirati i da se dostojanstvena plaća uvrsti u skorašnju europsku direktivu. No, čini se da će utrka za dostojanstvenom plaćom u Hrvatskoj iz ove perspektive, ali i uzimajući obzir ekonomsko stanje zemlje, biti jako duga.
