Ovo nije još jedan 'bio sam ovdje, bila sam ondje', 'a onda smo ovim putem došli do ovoga putopis. Možda će vama zvučati kao dnevnik jednog dementnog psihopata, ali što vam ja mogu. Onda pričekajte večer kad se možete 'posložiti' uz pripomoć sredstava za opuštanje pa će vam vjerojatno biti lakše shvatiti ovaj tekst.
Ovo je bila prva i jedina napomena, i nemojte reći da vas nisam upozorila!
Bila sam tamo gdje je većina od vas bila, a to je Amsterdam. Grad droge, seksa i prostitucije. I puno više od toga. Grad predivne kulture, ne samo građevina, već i građana (iako je to Timu Oreškoviću isto). Grad s više bicikala nego stanovnika, grad s više kanala nego Venecija. Odite u njega što prije, prije nego što Trump pusti ovaj planet da ode nazad u crnu rupu otkud je i došao, prije nego što globalna peć ne odradi svoje i potopi taj, već opako nahereni grad.
Iako sam si od posljednjeg putovanja, onog u New York prošle zime obećala da neću više putovati po zimi jer me vjetar tada skoro otpuhao s 86. kata Empire State Buildinga, opet sam si to napravila. U gradu koji mu je brat po vjetru.
Hostel nam se nalazio u ulici Prinsengracht, a to se izgovara 'Princehraaaaaht'. Ovo dugo 'aaaaaht' se izgovara kao da hračkaš, a takav mi je cijeli nizozemski, kao neka kombinacija englesko-švabskog. Platili ga nismo jeftino i to su mi još zamrznuli lovu na računu za cijeli smještaj unaprijed, because they do so, a oni su se nama odužili tako da u cijeni nismo imali plaćen doručak, već smo ga mogli nadoplatiti svako jutro s 9 eura. Malo morgen.
Tako smo ja i moj mici otišli do njihovog plavog Konzuma i u kuhalu za kavu koje smo imali u sobi skuhali sebi jaja i hrenovke, a htjeli smo i tjesteninu jedan dan. Samo da im napakostimo :D Ipak, naš inat ipak nije toliko daleko išao i papali smo uglavnom po vani.
Jesam li spomenula da smo već prvi dan slučajno nabasali na Red Light District i završili na Peepshowu, iako smo ga planirali istražiti kasnije? To nam je bio 'romantični' uvod za Valentinovo, a jasnija definicija tog izraza bila bi otprilike ovakva: Peepshow je zapravo jedna kupola oko koje je 10 uskih kabinica s prozorima. Svi gledaju u unutrašnjost kupole unutar koje se jedan oronuli par praši. Vrte se u krug i mijenjaju poze svakih 15 sekundi. Oni tebe ne vide, ti njih da. Unutra uđeš na dvije minute i to platiš dva eura.
Ja i moja dlakavija polovica odlučili smo dočekati Valentinovo na što je moguće manje ljigaviji način. Mene mali odveo na 'Hajnikena' u njihovu pivovaru gdje smo glumili boce. 'Sad si flaša, sad si čep, budi pjenušava, budi hladna', takav im je bio tretman čim smo ušli u tvornicu. Najviše nas je iznenadilo malo kino sa 4D Experience 5-minutnim filmom gdje te okreću, drmaju, naginju jer - glumiš pivo koje prolazi kroz cijeli proces stvaranja - od fermentacije u bačvi do flaširanja i pakiranja. U nizu interaktivnih sadržaja koje imaju jedan je bio i ovaj:
Kako sam ja dopustila svom malom da me vodi na Hajnikena, morao je i on odraditi malo ženskastiji dio Valentinova i odvesti me na vožnju po amsterdamskim kanalima. Ljigica nas ipak nije zaobišla, a tim sam brodom na otvorenom kanalu kormilarila i ja.
Nemojte me sad satrati i proglasiti seljačom nekulturnjačom par excellance, ali ne, nisam išla u Van Goghov muzej niti u kuću Anne Frank :O
Nije mi se dalo čekati 2 sata na hladnoći da bi ušla u potonju. Umjesto toga, radije smo proveli vrijeme vozikajući se našim undercover turističkim bičikletima, hengali po parkovima i lovili malo sunca što je znalo pokazati se ispred oblaka.
Jedan je dan (e da je bio samo jedan) bio prilično bizaran. Prešavši preko Dam Squarea uputili smo se prema zapadu grada, u pitoresknu četvrt Jordaan koju smo pohrvatili i nazvali Jordanovcem. Postojao je samo jedan problem - prije toga smo svratili do coffee shopa gdje nam je frajer na blagajni uvalio AK-47 pod 'To vam je lagano, bit će to ok za vas koji niste redoviti konzumenti'.
Ljudi mi kažu da je to inače puška, a bogme je i tako pucala.
Nije meni što se odjednom nisam mogla dignuti s mjesta na kojem sam sjedila, više do toga što osjećam takvu težinu na kapcima, a mi bismo sada trebali dalje u grad, istraživati, snalazi se na karti. Umirila sam se pretpostavkom da bivanje pod utjecajem možda nekome tko se inače snalazi po prostoru kao ja, još više istanča 'sens' za orijentaciju. Tu se već moglo vidjeti da počinjem žešće 'zabrijavati'.
Moja pretpostavka je pala u vodu kada sam se uspjela odgegati iz coffee shopa i primila se za svoju stijenu. Stajali smo svakih 20 metara jer se meni činilo da me prolaznici gledaju kako vrištim od smijeha i žale: 'Gle ovu, na njoj se vidi da je prvi put u Amsterdamu, ubijena je'. Lice mi se slijepilo od kešenja, imala sam osjećaj da su mi kapci totalno zatvoreni, a kad god bi netko prošao pokraj nas, ja bi se pravila da se durim na svog dragog i kao nešto mu očima zamjeram i škiljim, jer sam tako valjda željela prikriti koliko su mi oči zapravo zatvorene.
U takvom stanju smo probrijali i po Muzeju voštanih figura za kojeg i trebaš imati pola mozga da ga skužiš, Body Worlds, a nismo zaobišli ni Muzejseksa. Hihotava kakva jesam bila cijelo vrijeme, nisam ni skužila da mi je rješenje sakrivanje mog 'škiljavog' looka cijelo vrijeme bio iznad glave - to su bile moje sunčane naočale. Tad je to bilo smiješno jer je kao žaruljica iznad glave blinkala cijelo vrijeme figurativno, a doslovno mi je stajala na glavi. Već je bilo lakše kada sam nastavila inkognito. Pred sobom sam na putu naletjela na Muzej kanabisa, marihuane, prostitucije, torbica, mačaka, erotski muzej. Nema što neće izmisliti.
Na svojim putešestvijama na sjever Amsterdama malo smo išli provjeriti onaj dio grada koji nije toliko mainstream za turiste, onaj koji je nekad bio garaža za brodove. Sada je taj dio pun grafita, skejtališta i kontejnera koji izvana izgledaju, well, kao kontejneri, a unutar njih su vrhunski restorani. Ista šema 'ne sudi knjigu po koricama' primijenjena je i na jednoj građevinskoj dizalici koja je pretvorena u ekskluzivni hotel s tri luksuzne sobe i jacuzzijem na otvorenom na samom vrhu dizalice. Bolesno.
Naš je posljednji dan bio rezerviran za nezaobilazni posjet vjetrenjačama u Zanse Schanse, iako smo ih vidjeli i u samom Amsterdamu. Tamo smo napokon završili s konzumacijom onog brutalnog AK-47-a od par dana ranije kojeg smo nosili sa sobom cijelo vrijeme, bojeći se ranije ga zapaliti da se ponovno ne bi toliko dezorijentirali da plačemo od nemoći. Vjetrenjače su bile i više nego jasan orijentir kamo trebamo ići pa nije bilo gubljenja, ali misli su opet počele odlaziti svojim besmislenim putem bizarluka.
Hodajući Zanse Schansom, naletjeli smo na znak 'cheese farm', nakon čega sam ja izvalila - 'Pa gdje je ta farma, ne vidim nigdje da rastu čizevi' i odmah isti čas se izvrištala samoj sebi.
Tijek misli je išao dalje, pa sam se isto tako zapitala zašto psi miču repom kada su sretni, a zašto to nisu recimo glava, uši ili šapa? Zašto mozak šalje kroz kralježnicu impulse prema repu koji na kraju zamahuje? Zašto se ljudima trtica ne miče kad su sretni? Ili barem neki drugi dio tijela? (da, znam da se muškima nešto miče kad su sretni:)).
Nije loš bio taj trip. Bilo je još boljih, ako vam ovaj nije bio dovoljno dobar. Slušajte sad ovaj - mogao bi spasiti ekonomiju i promijeniti loše navike cijele jedne države!
Amsterdam je pun visokih, uskih i nabijenih zgrada s velikim prozorima (kao što možete vidjeti na fotki iznad). I to kad kažem velikim, mislim ogromnim. Ono što je fascinantno je to što i oni ljudi koji žive u suterenu ili prizemlju također imaju velike prozore koji gledaju van na cestu. Slučajni prolaznik ili namjerni voajer bez problema može tako vidjeti obitelj kako večera, čiču kako radi nešto na laptopu, ženu kojoj je sudoper taman ispred prozora kao da je u izlogu, a negdje iza njen muž s poluodškrinutim vratima WC-a upravo obavlja veliku nuždu. Zbog tih velikih prozora bez zavjesa vidi se skoro cijeli, u dubinu uvučeni stan. Ono što je najfascinantnije je to što su svi stanovi koje sam ja vidjela bili čisti, uredni, onako antikno uređeni. Ali svaki. I tu ide moja teorija kojoj je pretpostavka da spas ekonomije našeg naroda leži u postavljanju velikih prozora na zgrade. Oni imaju te velike prozore i zato što svako može vidjeti kroz njih, drže ih urednima da 'ne bi susjed tračao po kvartu'. Ako su svi stanovi koje sam vidjela u Amsterdamu uredni, onda ih očigledno redovito čiste. Ako ih redovito čiste, znači da su uredni. Urednost podrazumijeva marljivost, a ako tako uče i svoju djecu od malena, onda Nizozemska uzgaja jedan marljiv narod i mogli bi se ugledati na nju. Dakle, prozori. Veliki prozori :D
I tako sam ja ostala bez metaka u svojoj pušci, municiju u Zagreb nisam mogla nazad nositi, a život mi više nije toliko bezbrižan kao što je bio tih par dana.
Srećom, ostala su sjećanja i snimke ovih razgovora pod utjecajem, moš si mislit da bi ih znala ponoviti da nije bilo toga. Do sljedećeg putovanja ;)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.