Zadarska hitna pomoć počela je s naplatom usluga svim pacijentima za koje se procijeni da ipak nisu tako hitni slučajevi.
Ovo naplaćivanje hitne pomoći (koja je čak i u Americi besplatna), samo je još jedan od koraka prema negativnoj utopiji u kojoj se sve, pa i ljudsko zdravlje, tretira kao roba na tržištu koja ima svoju cijenu.
Svaki model je idealan dok ne dođe u praksu
Ne sumnjam da će mnogi pobornici slobodnog tržišta pozdraviti ovu odluku uz argumentaciju da "netko te doktore treba platiti", a onda objasniti kako bi idealan svijet trebao izgledati – na tržištu imaš desetak zdravstvenih institucija od kojih se svaka bori da zadrži svoje pacijente, pa će ta konkurencija i borba za svakog pacijenta iznjedriti bolju zdravstvenu uslugu, a i sama od sebe regulirati cijene.
Da, hoće, u idealnom svemiru. Svaki model je idealan dok ne dođe u praksu. U praksi to znači da pacijent postaje klijent, a da se doktora stavlja u prilično zeznutu poziciju u kojoj je istovremeno trgovac svojim uslugama i čovjek koji je položio Hipokratovu zakletvu u kojoj stoji i sljedeće: "(...) Najvažnija će mi biti briga za zdravlje mojega pacijenta. (...) U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti."
Otvaranje Pandorine kutije
Kad čovjeka od krvi i mesa staviš u poziciju da odluči je li primarno trgovac ili liječnik pod zakletvom, otvorio si Pandorinu kutiju. Medicinu se studira godinama, nije egzaktna baš kao matematika, pa su nalazi uvijek podložni raznim interpretacijama, odatle i ono čuveno drugo mišljenje. Pacijent, u ovom slučaju klijent, koji nije medicinu studirao godinama, ima samo vjeru u svog liječnika i nadu da mu ovaj govori točne stvari. A doktoru dolazi ionako sluđen jer mu je zdravlje u pitanju. Sve to skupa stvara idealne predispozicije da ga liječnik prevesla, zajebe, naplati mu više. Naravno, ako je odlučio da će biti najprije trgovac, a tek onda liječnik.
Ajmo sada na primjer da što plastičnije dočaramo o kakvoj se potencijalnoj opasnosti tu radi. Frendica je išla na sistematski pregled u privatnu polikliniku, a u sklopu sistematskog obavila i Papa-test. Zovu je nakon tjedan dana da je Papa-test pokazao CIN1, pa su napisali da sumnjaju na neki oblik HPV-a i da bi trebala obaviti dodatne pretrage koje koštaju 800 kuna. Tu se žena trenutno prepala. Naravno, zdravlje je u pitanju. Ali je ostala dovoljno prisebna da ode svom starom ginekologu i odnese mu nalaze.
Što si bolesniji njemu isplativije
Čovjek pogledao, CIN-a uopće nema. Nalazi se, naime, sastoje od nekakvih tablica koje prosječan čovjek teško može dešifrirati i doktorove interpretacije tih tablica. Majstor u privatnoj klinici, u maniri pravog domaćeg trgovca, nepostojeći CIN odlučio interpretirati kao postojeći i izvući ženi još 800 kuna. Zašto? Zato što je jadnik zaposlen u privatnoj poliklinici i na kraju mjeseca mu se broji (financijski) učinak. Što si bolesniji, njemu isplativije, a ako nisi bolestan, majstor te odluči proglasiti takvim i zaraditi firmi još 800 kuna, sebi bonus na plaću na kraju mjeseca, a pacijentu priuštiti dvotjednu agoniju.
Gdje je tu Hipokratova zakletva i "briga za zdravlje svog pacijenta"? Nema je, ostala negdje kući zajedno s diplomom. Čovjek je odlučio biti najprije trgovac, a onda liječnik.
Sad će mnogi pobornici slobodnog tržišta reći da ovakvog doktora treba tužiti, da je neetičan čak i kao trgovac, da moraju postojati mehanizmi koji će ovakvo ponašanje liječnika spriječiti. Slažem se, ali bih samo priupitao jesu to možda nepotkupljivi hrvatski sudovi kod kojih će proces trajati godinama i koji će u duelu pacijenta i privatne klinike sigurno presuditi u korist pacijenta.
