Ovoga tjedna na YouTubeu se, sasvim iznenada, pojavio novi album ultimativnog "bjegunca" hrvatskog novog vala, gotovo mesijanske figure čiji obožavatelji i dalje vjeruju da će se jednog dana vratiti i rasturiti sav ovaj estradni jad i bijedu. Vijest o prekidu njegovog dobrovoljnog egzila, barem u kreativnom smislu, pratili su i brojni komentari najniže vrste, oni u kojima mu se poručuje "neka ode u Srbiju" i optužuje da je Hrvatskoj, kada je bilo najteže, okrenuo leđa.
Osobno, ne mogu razumjeti takve optužbe, ponajprije zbog činjenice da glazbenike nikad nisam prosuđivao prema njihovim političkim ili bilo kakvim drugim opredjeljenjima, a ne smatram ni da autori genijalnih pjesama i albuma automatski moraju biti i divna ljudska bića. Branimir "Džoni" Štulić, kao što će posvjedočiti većina njegovih novovalnih kolega i prijatelja, uvijek je bio čudak kojeg su razumjeli samo rijetki, progonjen nekim vlastitim "filmovima" i paranojama od kojih je sigurnu oazu pronašao tek u Nizozemskoj, daleko od lijevih i desnih, love gladnih menadžera i svih onih koji su u njemu tražili glasnogovornika generacije. Ne bih želio tražiti objašnjenje za sve što je govorio u devedesetima, iako je veliko pitanje što je od toga zaista rekao, a što mu je "ubačeno u usta" i izvučeno iz konteksta. Džoni će uvijek ostati najveći heroj mog odrastanja, čovjek preko čijih sam pjesama upoznao neki drugi Zagreb, Zagreb za kojim sam desetak godina kasnije bezuspješno tragao svakog petka i subote u birtijama i klubovima koji su najviše nalikovali Zvečki, Kavkazu ili Kulušiću.
Dio tih pjesama osvanuo je i na "Gozbi", kako je Štulić odlučio nazvati novi album na kojem nema baš ničega novog. Iz one prve, najkreativnije faze Azre ovdje su se našle "Naizgled lijepa", "Volim te kad pričaš", "Gluperde lutaju daleko", "Doviđenja na vlaškom drumu", "Tanka crna linija", "Kipo", "Reket rol iz šume Striborove" i "Ostavi me nasamo" koje je, gotovo bez iznimke, upropastio otpjevavši ih onim sevdahom inspiriranim vokalom s kojim nas je upoznao još krajem osamdesetih na izuzetno slabim albumima "Balegari ne vjeruju sreći" i "Balkanska rapsodija". Naime, sve je očitije da je "Klinček stoji pod oblokom" jedini stavrno vrijedan doprinos (uz eventualno "Voljela me nije nijedna") spajanju rocka i tradicionalne glazbe ovih prostora, iako se fascinacije tim hibridom nikako ne može riješiti. Tako se i na "Gozbi" našlo mjesta za "Hladan vjetar poljem piri", "Kraljevića Marka" i slične folk-rock pokušaje kojima je, bez jasnog razloga, povremeno pridodao električnu gitaru primjereniju heavy metalu.
U konačnici, ni sam ne znam što da mislim o objavljivanju ove zbirke pjesama. U svakom slučaju, drago mi je da je Džoni otkrio internet i YouTube jer ipak vjerujem da će, nastavi li tako, u nekom trenutku izbaciti i pjesmu usporedivu s "Užas je moja furka", "3N", "Flesh" i "Gracija". Ukoliko je, međutim, ovo najava pravog povratka na scenu i nekih budućih koncerata, nadam se samo da neće odabrati Arenu ili neku sličnu sportsku dvoranu. Azri je mjesto u Kulušiću, pa makar morali svirati 100 dana zaredom!
