"Jel' vi mene mislite povalit, il' zaposlit?"
Eto, s tom rečenicom propao je još jedan pokušaj jedne moje poznanice da se zaposli. Ovo nije karikiranje, niti pjesnička sloboda. Događaj, tj. iskustvo je stvarno. Naime, poznanica se javila na oglas butika koji se bavi prodajom donjeg rublja. Bilo je još zimsko doba, vlasnica ju je promotrila od glave do pete, pa naložila:
"Hoćete malo, molim Vas, raširiti Vaš kaput?"
Ne, neće biti problema zbog djeteta
Umjesto kaputa, poznanica je raširila oči, u nevjerici. Do tog trenutka njena potencijalna poslodavka već ju je bila ispitala sve o znanju stranih jezika kojima raspolaže (znanje bez kojeg se jednostavno ne može raditi u butiku donjeg rublja), o bračnom statusu (ne, neće biti problema zbog djeteta, čuvat će ga baka, ma, vratit će ga u rodilište ako treba), komunikacijskim sposobnostima (ih, pa ja sam se rodila komunicirajući, komunicirat ću neprestano, čak i kad u butiku ne bude nikoga), volji da prihvati prekovremeni rad (pa naravno da ću raditi prekovremeno, nisam ja k'o ovi što traže posao a Boga mole da ga ne nađu), spremnosti da radi dvokratno (ma što dvokratno, radit ću i četverokratno, ako treba) i tako dalje i tako bliže. Sve je to hrabro podnijela, a onda je na kraju sve pokvarila onim nesretnim pitanjem s početka ovog teksta. Prije nego što ju je nesuđena poslodavka zauvijek otpravila, uzrujano joj je pojasnila da je fizički izgled jako bitan na takvom radnom mjestu. Za rad u butiku donjeg rublja, logično je da moraš biti seksi. I sad, ako dođeš na prvi razgovor u tom nekakvom kaputu, logično je i to da te poslodavac mora zamoliti da ga skineš, ili raširiš.
Tko pita, skita
Poznanica je nakon tog razgovora pala u potpunu depresiju. Sa svojih 40 godina, s djetetom, podstanarstvom i s bivšim mužem koji, kad i ako joj i uplati alimentaciju, za to očekuje od države povrat poreza, šanse za kakvo-takvo preživljavanje su joj se smanjivale obrnuto proporcionalno povećavanju broja opomena i ovrha koje su joj neumoljivo stizale na kućnu adresu.
Možda bi se ona bila nekako i uspjela zaposliti, da nije imala taj bizaran običaj postavljanja pogrešnih pitanja. A kod današnjih poslodavaca, svako je pitanje pogrešno. Ona kao da je s Marsa pala, kao da nije nikad čula najpopularniji naputak u Hrvata – šuti, radi, ne postavljaj pitanja, i budi sretna što uopće radiš.
"Kako to mislite, nema nijednog slobodnog dana u tjednu?" pitala je iskreno zabezeknuto vlasnika restorana koji je tražio pomoćno kuhinjsko osoblje.
Znate kako je u ugostiteljstvu
"Pa, gospođo moja, znate kako je u ugostiteljstvu, tu nema slobodnih dana..."
"Da, ok, ali plaća je skoro pa minimalna? Pa da samo dolazim tu svaki dan sljedećih šest mjeseci, drugim riječima da se na šest mjeseci potpuno i doslovno odreknem bilo kakvog života a pogotovo privatnog, i da ništa ne radim, zaslužila bih veću plaću, pobogu?"
Hau jes nou.
"Da sam bar kao one naše navijačice...", kaže mi neki dan. "Što s njima?" "Pa vidiš, da imam tu nepodnošljivu lakoću skidanja, možda bih se bila recimo zaposlila u onom butiku...." "Mislim da ti je promaklo da su one zbog skidanja zamalo ostale bez posla?" "Da, ali to zato što su se prebrzo skinule." "???" "Pogledaj naše političare. Oni se skidaju polako. Dok dođu do intimnih dijelova, tj. dok ih prokužimo, oni odradili svoj mandat i namirili i sebe i svoje."
Goli, bosi i nezaposleni
"Eh, da. Mi smo narod koji kasno pali. Trebali bismo ih skinuti s vrata prije nego što se oni skinu do kraja." "I što su se svi digli na noge zbog onih navijačica? Kao da se nitko od nas nikad nije napio i pretjerao? Da se bar tako zbog političara digne hajka kad naprave neku glupost!" "Uh, pa tko bi svaki božji dan u hajku? Nego, meni je drago što te ženske nisu ostale bez posla." "Ma, i meni. Ali opet, da su ostale bez posla, to nam je mogla biti šansa da uvidimo da one nisu ništa gore od nas, i da smo u stvari svi mi isti." "Ček', kako isti?" "Pa, goli, bosi i nezaposleni!"
