Posljednjih dana Hrvatsku je tresla priča o najavljenom i, nakon Vladine intervencije, neodržanom marširanju neonacista samim središtem Zagreba.
Pošto je ovo ipak glazbena kolumna, nećemo se petljati u politiku, već samo povući paralelu s Britanijom sredine sedamdesetih kojoj smo zahvaljujući HČSP-u i njihovim europskim istomišljenicima ovoga tjedna prilično nalikovali.
Naime, tih godina Britanija je proživljavala potpuni ekonomski kolaps – više od dva milijuna ljudi bilo je bez posla, a mladima se nije nudilo aspolutno ništa osim beznađa. Svoju priliku u tome su vidjele dotad marginalne, neonacističke stranke poput British Movementa i National Fronta koje su razočaranim i osiromašenim stanovnicima nekoć velike kolonijalne sile ubrzo ponudile dežurnog krivca.
Odgovornost su svalili na milijune imigranata koji starosjediocima otimaju poslove iako su isti ti doseljenici na ulicama Londona ili Liverpoola gotovo bez iznimke radili najteže i slabo plaćene fizičke poslove. Svoju „vojsku“ regrutirali su iz redova nogometnih huligana i pripadnika tada izuzetno brojnog skinhead pokreta, nakon čega su ulicama britanskih gradova ubrzo krenuli marševi koji se po gotovo ničem nisu razlikovali od onih koje je nekoliko desetljeća ranije organizirao Adolf Hitler.
Stvar je kulminirala serijom brutalnih fizičkih napada na ljude druge boje kože, koji su postali redoviti dekor noćnih provoda, i ubojstvima tamnoputih tinejdžera u Londonu i Coventryju. Nedugo zatim, National Front došao je na prag britanskog Parlementa, no tada su dobili snažnu opoziciju, neprijatelja za kojeg dotad gotovo nisu ni bili svjesni da postoji.
Politički tradicionalno osviješteni britanski glazbeni tisak (New Musical Express, Melody Maker itd.) na svojim se stranicama neprestano obračunavao s liderima spomenutih političkih pokreta, a preko noći im se pridružio i velik dio glazbene scene, predvođen punk i ska bendovima poput The Clash i The Specials.
Ugrađivanjem elemenata tradicionalne glazbe s Jamajke sve više mladih glazbenika pozivalo je na jednakost i jedinstvo, a ubrzo se pojavio i čitav niz grupa čiju su postavu u jednakoj mjeri sačinjavali crnci i bijelci. Smrtni udarac neonacistima, barem ga takvim vole nazivati današnji kroničari otočkog glazbenog tiska, bili su koncerti Rock Against Racism, od kojih je onaj najveći u londonskom Victoria Parku okupio stotinjak tisuća ljudi.
Sve do prije nekoliko godina činilo se da se ovakve bizarne povijesne epizode više nikad neće moći ponoviti u civiliziranim društvima, no ultradesničarske stranke postaju sve veći problem čitavog niza europskih država. Neke od njih umalo su prošetale i glavnim zagrebačkim trgom.
