Ulazimo u Bijelu dvoranu Zagrebačkog plesnog centra. Ariana Prpić i Anna Javoran upravo se zagrijavaju za zadnju predstavu pred svoju prvu zajedničku predstavu – stasis: to visit. Zapravo, zagrijavaju se za svoju prvu profesionalnu premijeru koja će označiti početke njihovih plesnih karijera.
Uzbuđenje ne skrivaju. Na projektu mukotrpno rade već dva puna mjeseca. Znate li malo više o uobičajenom trajanju plesnih procesa, onda će vas duljina ovoga možda malo začuditi. Ove su si dvije mlade žene, naime, odlučile uzeti više vremena. Htjele su dotjerati svaki detalj svog prvijenca s kojim će se dostojno predstaviti zagrebačkoj publici. U dvorani su, pričaju mi, bile svaki dan. Koristile su svaki prostor koji su mogle. Snalazile su se kako su znale i umjele.
Predstava stasis: to visit igra 16. i 17. siječnja u ZPC-u s početkom u 20 sati, a ne bi bila moguća bez autorske glazbe Silvija Bočića, oblikovanja svjetla pod majstorskom palicom Martina Šatovića – još jednog imena za koje ćete zasigurno čuti te vizualnog dizajna Mije Štark, svestrane osječke umjetnice s berlinskom adresom.
Čitav su projekt, vidite, na noge postavile same. Jer dok ostatku kazališnog svijeta na dispoziciji obično stoji čitava produkcijska mašinerija, plesnim umjetnicima koji djeluju na nezavisnoj sceni stvaranje predstava mnogo je zahtjevnije. Uz ionako zahtjevan umjetnički rad koji neminovno prati svaki kazališni projekt, oni istovremeno moraju biti i svoji vlastiti producenti.
Možda se sad pitate što taj posao uključuje. Baviti se produkcijom u nas ipak još uvijek predstavlja prilično egzotično područje.
Producenti, dakle, raspisuju projekte za natječaje. Nezavisna se scena financira isključivo kroz njih. Novci koje plesači dobivaju su mali ili nikakvi, no svejedno neophodni za realizaciju projekata. A pravi posao slijedi tek nakon što se zatvori financijska konstrukcija. Valja riješiti pitanje prostora, dogovoriti suradnike. Kostimi, ton, svjetlo. PR.
Zamislite sad da vam danas netko kaže da se morate javiti svakom mediju u ovoj zemlji s molbom da vas poprati. Nemate kontakte. Jedino čime ste oboružani je hrabrost i vjera da ono što radite postoji. Jer, do publike nekako morate doprijeti.
Baviti se umjetnošću velika je privilegija i odgovornost – što će vam zasigurno potvrditi svatko tko tim zahtjevnim poslom bavi profesionalno, ali na kraju dana svi mi moramo od nečega na kraju mjeseca platiti svoje račune. Plesni umjetnici, osobito ako su na početku svojih karijera, novac vide tek na kraju. Nakon što prodaju karte nadaju se da će makar svojim suradnici moći isplatiti honorare.
Gdje je onda tek onaj plesni dio za koji su se Anna i Ariana godinama školovale? Obje su, naime, friško pečene diplomirane plesne umjetnice. Svoje su sveučilišne titule stekle pri Akademiji dramske umjetnosti. Ondje su se, zapravo, i upoznale. I odmah su kliknule iako njihove osobnosti i plesni stilovi ne bi mogli biti drugačiji. Bivša balerina čiji je pokret precizno snen – oksimoron, znam – srela je energičnu tehnički iznimno sposobnu plesačicu koja i život i ples rezonira dijametralno drugačije. Kako stvari i inače u svemiru obično najbolje funkcioniraju, evolucijski se skokovi događaju isključivo u nemogućim situacijama.
To svakako vrijedi u njihovom slučaju.
Anna se u Zagreb doselila iz Novog Sada. Ondje je od svog djetinjstva plesala balet. Završila je i osnovnu i srednju baletnu školu. Onda ju je pokosio pubertet. Špice su sve više padale u drugi plan jer se u njoj budila neka glad za drugačijim plesnim izrazom. Sve ju je više zanimalo autorsko plesno kazalište i znala je da će mu se u potpunosti moći posvetiti kroz suvremeni ples.
Stigla je u na prijemni i dobila je šansu. I onda se tri godine borila s izazovima. Morala je zaboraviti sve što je godinama učila na baletu i svakodnevno u sebi pronalaziti snage da se suoči sa svojom novom budućnošću. Pitate li bilo koga od njenih kolega tko se u te tri godine studija plesno najviše razvio, prst će zasigurno uperiti u nju.
Arianina priča je pak potpuno drugačija. Ona u Zagreb stiže iz Pule. Godinama se nastojala ukalupiti u građanski okvir. Pritom ne mislim da je uštogljena. Štoviše, samo je pokušala izgraditi stabilniju karijeru od one profesionalne plesačice. Studirala je psihologiju u Rijeci. Sanjala je o plesu. U jednom se trenutku nešto u njoj prelomilo i donijela je odluku koja ju je dovela do prve profesionalne plesne predstave. A ta odluka nije bila jednostavna. Odrekla se svega, i financijske sigurnosti i podrške svoje obitelji kako bi ispunila svoj životni san.
Dok ste vi ovo pročitali djevojke su već debelo ušle u materijal koji će u petak i subotu u 20 sati premijerno izvesti u ZPC-u. Potpuno su uronjene u materijal. Oko njih ne postoji ništa osim glazbe i pokreta. Zaboravile su da fotograf i ja sjedimo u publici. Njihova mistična igra traženja odnosa, stvaranja prostora i dekonstrukcije spola traje 50 minuta.
Završavaju. Umorne su, ali sretne. Spremne su. Tjednima su radile za ovaj trenutak. Posvađale se, kažu, ipak nisu ni u jednom trenutku. Da, bilo je tu i zahuktanih situacija u kojima je svaka vukla na svoju stranu, ali brzo su pronalazile rješenja – uzmemo li u obzir da je brzina relativna.
Ključ je, uvjeravaju me, u strpljenju. Nijedno koreografsko rješenje nisu odbacivale a priori, bez obzira na koliko jednoj ili mrskoj bilo mrsko. Iscrpljivale bi ga do trenutka kad se ne bi složile da postoji bolje. A ovim curama ideja zasigurno ne fali. Zaletite li se ovog vikenda do ZPC-a, uvjerit ćete se u to i sami.
Podržavanje nezavisne plesne scene nije pitanje osobnog izbora. Podržavanje plesne scene strateško je pitanje. Ovi su ljudi jedini sudionici kulturnog svijeta koji objedinjuju uloge intelektualaca, umjetnika, vrhunskih sportaša i poduzetnika. Ovo nisu žalopojke. Ovo su činjenice. Jednako kao što je činjenica i da su plesači u svijetu kojem pripadaju i financijski i značenjski nepravedno marginalizirani.
Zašto se onda time bave? Bez obzira na to što nerijetko uz posao profesionalnih plesača rade gomilu toga sa strane? Ovo će biti jedini citat koji ćete pročitati ovdje.
„Nemaš pojma koliko sam puta pokušala pobjeći od plesa. Nitko normalan ne bi pristajao na neizvjestan život koji karijera profesionalne plesačice suvremenog plesa nudi. Nitko tko ples ne živi i u njemu ne vidi jedini mogući komunikacijski kanal između sebe i svijeta. A kad još dobiješ priliku tu svoju ljubav prema pokretu pokazati nekome i možda tako samo malo promijeniti način na koji gleda svijet, onda ne možeš poželjeti ni mrvu više. Tad živiš najbolji od svih svojih mogućih života, bez obzira na to što te doma možda čeka hrpa neplaćenih računa. Sve se već nekako posloži kad imaš privilegiju raditi ono što voliš“, zaključuje Ariana.
