Godina je 1998. Bill Clinton je na početku drugog mandata i događa se nezamislivo: eksplodirao je seksualni skandal koji je na trenutak prijetio impeachmentom, odnosno smjenom razvratnog Clintona koji je milijune diljem svijeta potaknuo na debatu oko tog spada li oralni seks u seks ili ipak ne. I je li oralni seks prevara. Općenito tih se mjeseci puno govorilo upravo o seksu.
S odmakom od 15 godina, cijela priča ima puno komičnih elemenata. Najmoćniji čovjek svijeta doveden u položaj da se o njegovu ejakulatu raspravlja u svim medijima svijeta, organiziraju se televizijski talk showovi, maše svjedocima, analizama, svjedočenjima...
Američki predsjednik i pripravnica širokog osmijeha čija je tamnoplava haljina ušla u povijest. Ne, nema nikakve sumnje da se pri svemu tome debelo prekoračivalo svaku mjeru dobrog ukusa, iako je, istini za volju, sama priča davala i više prilika za prekoračivanje dobrog ukusa.
Kad je cijeli svijet rastezao priču o seks-skandalu, oni su napisali 'bez nas'
Zašto spominjem nešto što je sad zanimljivo eventualno političkim analitičarima i povjesničarima? Zbog jednog svijetlog trenutka te prilično tabloidne priče. U trenutku kad su svi mediji rastezali seks-skandal u Bijeloj kući do najsitnijih detalja, jedan je medij napravio potez koji bi, ako mene pitate, trebao ući u povijest novinarstva svuda. Ispod naslova o pornografskim detaljima Clintonova iskaza američkom Senatu – na čak dvije cijele stranice (otprilike prostor koji su mediji davali aferi kao udarnoj vijesti) – njemački je dnevni list Hamburger Morgenpost objavio veliko ''BEZ NAS''. Samo tako: naslov, afera, Clinton, pornografija i – bez nas.
Voljela bih, kao nekadašnja novinarka koja se novinarstvom zarazila kao osamnaestogodišnja klinka, vidjeti neki naš medij koji bi neku našu udarnu, povijesnu (a sve su u posljednje vrijeme povijesne!) vijest popratio tim riječima – bez nas.
Mrzitelji i budalaši
Neobično je pisati ovaj tekst u tjednu nakon završetka lokalnih izbora, kad smo dobili ljude koji će gradove u kojima živimo voditi sljedeće četiri godine, ali baš bi ponekad trebalo reći bez nas. Nećemo prenositi novu rundu političkih prepucavanja koja ćemo zaboraviti za tjedan dana. Nećemo prenositi novo reagiranje iz središnjice ove ili one stranke, reagiranje u kojem se ne kaže ništa, ali se zato sipaju žuč i gorčina, nećemo davati prostor raznim mrziteljima i budalašima koji su samo jako glasni, a ne i naročito artikulirani i pametni.
Nećemo popratiti ovaj ili onaj razvod, nećemo se raspisati o tome kako se netko sjajno osjeća nakon liposukcije. Jednostavno – bez nas.
I više od toga. Nećemo, onako ljudski i osobno, davati svoj mentalni i emotivni prostor takvim stvarima. Jer svi ti ljudi žive od naše i samo naše pažnje. Koga briga što neki stranački čelnik poručuje drugom stranačkom čelniku? Kome je to, zapravo, važno? Imaju posao. Imaju posao kao što ga imaju liječnici, pravnici, vozači autobusa, kovinotokari, mehaničari. Imaju posao. Da, u idealnoj situaciji i u idealnom svijetu državu vode pametni i artikulirani ljudi koji inspiriraju svojim stavovima, svojim životom, svojim ponašanjem.
No, živimo u manje idealnim okolnostima u kojima jednostavno volimo mrziti svoje političare. Ponekad mislim da ih točno po tom ključu i biramo.
Ali – bez nas. Ne zalažem se za guranje glave u pijesak ili za apolitičan pristup boli me briga. Ali zalažem se za davanje važnosti stvarno vrijednim stvarima. Za otvaranje pitanja koja su stvarno bitna za nas, za ljude oko nas, za društvo u kojem živimo, za zemlju koju bismo svi voljeli vidjeti ljepšom nego što jest.
A vrijedne stvari su, recimo, ljudi sa sjajnim idejama. Ljudi koji pokreću vlastite poslove iz čistog idealizma i uvjerenja da baš to, ta njihova ideja, može nekome trebati. Vrijedne stvari su klinci koji rasture razna natjecanja i malo veći klinci koji za svojim računalima smisle stvari radi kojih se svjetske face trgaju za njih. Vrijedne stvari su ljudi koji se nasmiješe svako jutro nepoznatom čovjeku u tramvaju, eto tako, iako je ponedjeljak, iako kiša polako sustiže onaj rekord iz Maconda, iako ispunjenje one mitske potrošačke košarice postaje umalo olimpijska disciplina iz mjeseca u mjesec.
Vrijedne stvari su ljudi koji rade na povezivanju, umjesto na razdvajanju svih nas, međusobno razdvojenih idejama, mišljenjima, političkim opcijama, uvjerenjima. Vrijedne stvari su anonimni, obični ljudi koji su, eto, pomogli da jedna djevojčica bude uspješno operirana u SAD-u. I koji su u rekordnom roku sakupili sulud iznos novca da jedna druga djevojčica barem pokuša dobiti bitku s bolešću. I koji upravo sakupljaju novac za treću djevojčicu. Vrijedne stvari su ljudi koji su pokrenuli onu ideju Cipele 46, uvjereni da mi svi imamo sve pa nema razloga da ikome bude zima. I koji to čine i dalje, anonimno, bez ikakve naknade i novinskih fanfara, samo zato što vjeruju da čine dobro.
'Možemo li mi koji čitamo, slušamo ili gledamo, jednostavno reći – bez nas' Naravno da se stvari ne mogu promijeniti samo tako. I da mediji neće jednostavno prestati davati važnost ovom ili onom političaru samo zato što taj ili ta uporno priča bedastoće na hrvatskom ili nekom od svjetskih jezika. Ali možemo mi koji smo s druge strane medija, mi koji čitamo, slušamo ili gledamo, jednostavno reći – bez nas.
Pa vi pričajte jedni o drugima, svađajte se bez kraja i konca i nazivajte imenima primjerenijim pješčaniku nego političkoj areni, ali bez nas. Pa se možda, kad utišamo njihove glasove, naučimo slušati, čuti, razumijevati. Možda onda ona plemenita ideja koja je tako lijepo i tako ljudski sažeta u ideji iza stranice Cipele 46 – mi svi imamo sve i nema razloga da ikome bude zima – postane nešto čemu ćemo davati stvaran, opipljiv značaj.
Jer stvarno mi svi imamo sve i nema razloga da ikome bude zima, da itko bude gladan, da itko bude usamljen ili da ijedno dijete više bude toliko sluđeno zbog mobbinga vršnjaka da odluči završiti svoj život.
Jer, ta je priča, o toj nesretnoj djevojčici, nešto o čemu bismo trebali razgovarati mnogo, mnogo glasnije od toga koji je političar kako ocijenio izbore. Kad su te stvari u pitanju, ne bismo smjeli zatvoriti oči i reći ''bez nas''.
Tu bismo trebali biti i te kako budni, živi, zainteresirani. To su, na posljetku, stvari koje su važne. Ljudi koji žive pored nas su važni. I trebaju nas.
Za Danas.hr: arti-201304020780006
