Najvažnija promjena dogodila se uoči samog natjecanja - Europski kup nacija preimenovan je u Europsko prvenstvo, a zbog većeg broja prijava sustav igranja na ispadanje zamijenjen je kvalifikacijskim skupinama.
Iznenađenja nije nedostajalo – Bugari su izbacili Portugalce, Čehoslovaci su u posljednjem dvoboju u skupini kod kuće izgubili od Iraca i dalje propustili Španjolce, dok su Nijemci s Albancima odigrali samo 0:0, pa su dalje išli Jugoslaveni.
Četvrtfinale se i dalje igralo po kup-sustavu. Svjetski prvaci Englezi bili su bolji od europskih prvaka Španjolaca (1:0 i 2:1), a Jugoslavija je kući poslala Francusku (1:1 i 5:1). SSSR je jedva prošao Mađare, a Talijani još teže Bugare.
Organizacija završnog turnira pripala je upravo Italiji. Turnir će ostati upamćen po jedinom ponovljenom finalu i jedinom pobjedniku odlučenom nakon ždrijeba.
Jugoslavija se u finale probila slavljem protiv Engleske (1:0, strijelac Džajić), a poslije 0:0 Azzurra i Zbornaje u Napulju, te nakon 120 minuta igre, finale su izborili Talijani bacanjem novčića.
Jugoslavija je u okršaju za titulu vodila golom Džajića, no u završnici su Talijani izjednačili golom Domenghinija. U produžecima nije bilo rezultatske promjene, pa se zbog tadašnjih pravila finale moralo ponoviti dva dana poslije. S pet novih igrača Italija je na kraju slavila s 2:0, golovima Rive i Anastasija...
MOMČAD PRVENSTVA:
- Dino Zoff (Ita)
- Mirsad Fazlagić (Jug)
- Giacinto Facchetti (Ita)
- Ivan Osim (Jug)
- Albert Šesternev (SSSR)
- Bobby Moore (Eng)
- Angelo Domenghini (Ita)
- Geoff Hurst (Eng)
- Luigi Riva (Ita)
- Sandro Mazzola (Ita)
- Dragan Džajić (Jug)
NAJBOLJI STRIJELAC:
Dragan Džajić (Jug) - 2
