"Reći će svi 'nisi se snašao'. Možda to nekome tako izgleda, ali ja sam izabrao povratak. Meni Irska jednostavno nije odgovarala", kaže jedan anonimni povratnik za Slobodnu Dalmaciju. Dodaje kako o svom povratku želi pričati isključivo anonimno jer ga je sramota imenom govoriti o svom tzv. neuspjehu u Irskoj.
Riječ je o Zadraninu koji je po zanimanju tehnički crtač, ali kako ima suprugu i djecu, a nema posao, odlučio je otići i okušati svoju sreću u toj zemlji koju svi smatraju obećanom. "Bio sam, kao i toliki, bez posla i htio sam vidjeti može li se u Irskoj tako brzo naći posao kao što neki govore. Facebook grupe: Oglasi u Irskoj, Idemo u Dublin i Idemo u Irsku nude pregršt informacija. Priključio sam se i, zaista, tamo možete pronaći i izvatke o zakonu o radu, porezima, registraciji automobila... U toj se grupi pojavio i oglas da traže čovjeka za posao u nekoj firmi. Javio sam se e-mailom, poslao životopis, čovjek me iz Irske nazvao, jednom smo se čuli i sve dogovorili", priča kako se odlučio na odlazak.
Mi smo manje plaćeni nego Irci
Kaže kako je bio svjestan da mu treba barem 1,5 tisuća eura u startu dok se snađe, iznajmi stan i sve ostalo što mu treba kako bi mogao raditi u Dublinu, ali tek kad je došao tamo počeo je shvaćati kako stvari zapravo stoje."Soba je od 500 eura pa naviše uz obvezan depozit, a to je krevet u stanu. Ako ćeš bliže centru, bude njih deset na onim vojnim krevetima u stanu, dva WC-a, traže još pet, a svaki po 500 eura za ležaj. Tamo je stala stanogradnja pa ljudi rentaju, a kako je veliki priljev Rumunja, Bugara, Poljaka, Hrvata, potražnja je velika i dižu cijene. Neki traže depozit za mjesec dana, a neki za dva, tri mjeseca. A to znači 500 eura stanarine i još tri stanarine unaprijed, plus režije, životne potrebe...
Čuli smo se telefonom, čovjek me zvao, dođi, sve pet, znao sam u globalu u što idem. Ali kad sam došao tamo, shvatio sam da su se malo promijenile okolnosti i došlo je na to da ne moram raditi baš svaki dan. S tim što smo i manje plaćeni mi iz 'istočnog bloka' nego Irci. Oni ne rade ispod 25 eura po satu, mi radimo na minimalcu koji je od 9,15 do 15 eura po satu, osim IT sektora i medicinskih sestara", priča Zadranin za Slobodnu Dalmaciju.
IT sektoru je najbolje
Ističe kako je u IT sektoru zaista mnogo bolja situacija te da ljudi koji u taj sektor odu raditi mogu dobro proći. "Cijena rada pada već neko vrijeme, moji irski cimeri su mi rekli da se to dogodilo još početkom ove godine. Veliki je priljev ljudi u potrazi za poslom i boljom egzistencijom, čuju se razni jezici na ulici, kao u Trstu nekad. Poljski, rumunjski, hrvatski, u dućanu te pozdravljaju s "dobar dan“ jer odmah skuže da si Hrvat. Moji su cimeri imali 24 do 25 radnih sati tjedno. Na minimalcu koji je, ako je i 10 eura, ukupno 240 eura tjedno. To su uglavnom poslovi u mesnoj industriji, s voćem i povrćem ili rade kao maseri u spa resortima. Ali i u hotelima je kad nema dovoljno klijenata", priča.
Cijene rad Hrvata
Što se tiče njegove struke, Zadranin kaže kako je njegovo zanimanje tehničkog crtača tražena struka, ali to ne znači nužno da će dobiti i dobru poslovnu ponudu. "U roku od mjesec dana ćete naći posao. Ja sam, eto, odmah 'ubo' posao u struci. Mene je plaćao manje od najamnog radnika Irca i napravio sam u četiri dana više posla nego što bi oni napravili u šest dana. Bili su oduševljeni našim iskustvom, širokim spektrom znanja koje imamo, a vidio sam i da nas cijene. Nisam nikad bio neki rasist ili nacionalist niti bih to želio biti, ali Rumunji i Bugari nisu tamo na cijeni kao radnici poput Hrvata. Ali njih je više, mijenjaju ih kao na traci", priča povratnik za Slobodnu što je zapazio tijekom svojih 10 dana u Dublinu.
Bolje biti uz obitelj
Naposljetku, kad se vratio u Hrvatsku našao je slabije plaćen posao u struci, ali kako kaže, barem nije odvojen od obitelji. Dodaje kako ne vidi smisla u tome da naši ljudi u Irskoj pristaju na poslove koje u Hrvatskoj ne bi ni u ludilu radili. Osim toga, kad nema posla, ne radi se, a onda ih se i ne plati. Također, kad si bolestan, ne radiš, znači ne zaradiš, nema bolovanja. "Kad sam došao tamo, zbrojio se na brzinu, podvukao - to je to, toliko ću zaraditi, to toliko košta - idem nazad! Nije to to. A da sam bio uporan, da sam tjerao mak na konac, možda bih uspio, ali želim reći da nije to baš tako kao što se prezentira", kaže Zadranin.
