U Hrvatskoj nije lako biti drugačiji, iako će vam mnogi reći da smo otvoreni i liberalni, uvijek ima onih pojedinaca koji će rado pokvariti tu percepciju, prenosi Splitski dnevnik.
Danas možda i više nego prije, samo nisu toliko bučni i svoj bijes uglavnom iskaljuju preko društvenih mreža, skriveni iza lažnih profila ili u mračnim uličicama. Zato nije lako biti drugačiji u Hrvatskoj, a ako si homoseksualac stvari postaju još puno teže. Patrijarhalni način odgoja mnoge sprječava da izađu iz ormara shvaćajući da će teško biti prihvaćeni kako od svoje okoline, prijatelja, poslovnih suradnika i kolega iz škole i faksa, tako i od članova svoje obitelji, a to im na kraju najteže pada.
Upravo posljednja istraživanja pokazuju kako je ovo zadnje najveći razlog zašto homoseksualci žive lažnim životima i teško priznaju svoje seksualne sklonosti.
No, novinari Splitskog dnevnika su sa mladićem koji je odlučio da svoj život neće provesti u strahu (već će nakon što je sam prihvatio činjenicu tko je i što je bez srama izašao pred svoje roditelje i prijatelje) sjeli i popili kavu. Naravno on svoju seksualnu orijentaciju svojoj okolini, kako bi mnogi zlobni jezici rekli "ne nabija na nos", pa će zbog anonimnosti u ovom tekstu ostati D.D..
Mladi student kojeg su upoznali, na splitsko Sveučilište došao je iz male sredine, a već ranije se otvorio svojoj obitelji i prijateljima. Bliža obitelj ga je podržala, majka je još uvijek razočarana, ali sam kaže da se nada da će se i to promjeniti. Treba vremena.
“Obitelji i društvu sam brzo otkrio svoju seksualnu orijentaciju, ali široj okolini ne. Međutim, ako me netko pita i ako se ugodno osjećam u društvu te osobe onda ću joj bez zadrške odgovoriti. Kada sam o svemu tome razmišljao, u glavi nisam imao drugu opciju, to sam što sam i nema mi smisla to sakrivati. Znao sam da neće biti lako, mama još uvijek dolazi sebi, braća su me prihvatila, a otac mi je nažalost umro prije nekoliko godina pa njemu nisam uspio reći i to mi je žao. Što se prijatelja tiče, neki su bili iznenađeni, neki su rekli kako su to odavno već znali ali su uglavnom bili pozitivni komentari”, rekao je nasmijani D.D. i dodaje da do sada nije nikada doživio nikakvu vrstu fizičkog nasilja zbog svoje orijentacije, ali verbalnih napada u srednjoj školi od njegovih vršnjaka ipak je bilo.
"Dosta ljudi na faksu zna da sam homoseksualac, svi su više manje pozitivno reagirali, ispituju me kako je to i nemam nikakvih problema. Ipak priznajem kako je mnogo mojih kolega s faksa jako loše ili ni malo educirano, postavljaju mi pitanja tipa ‘da li svi homoseksualci koriste ženske parfeme’, a najviše ih zanima analni seks, ima svakakvih pitanja. Nemam problema da s njima pričam o svom seksualnom i romantičnom životu, imam dečka i ne krijem to, iako on još nije izašao ‘iz ormara’ svojoj okolini", rekao je mladić, ali i priznaje kako je on jedan od rijetkih kojem je izlazak ‘iz ormara’ prošao relativno bezbolno.
Većina njih nije bila takve sreće, pa žive u svoja četiri zida i život im nije nimalo lagan
"Nekako razmišljam da svi živimo za sebe, a kada polazim od sebe, više straha sam ja stvorio sam sebi u glavi nego što se u stvarnosti dogodilo. Mislio sam da će moj izlazak iz ormara biti neki veliki bum, ali zapravo ljudi nisu imali nikakve burne reakcije jer ako si im ok kao osoba onda im tvoja seksualna orijentacija ne predstavlja nikakav problem. Naravno ne pričam ovdje o onim zadrtim osobama koje to nikako ne mogu prihvatiti iako se to ne dotiče njihovog života."
Ipak, slika budućnosti mu nije optimistična, jasno mu je da nikada neće moći javno izmjenjivati male nježnosti sa svojim partnerom, niti se držati s njim za ruke, ozakonjenje veze je nemoguća misija, a djeca tek želja koja će se teško ostvariti.
"To mi poprilično smeta, žao mi je što se s dečkom ne mogu držati za ruke, ali se ipak nadam da ćemo jednog dana moći ozakoniti našu zajednicu, a volio bih posvojiti i djecu i imati obitelj. Za sada smo to ja i moj dečko i naš kućni ljubimac, ali svi bi mi htjeli nešto više od toga. Imam puno nećaka pa nekako s njima zamjenjujem ono što mi nedostaje. Ponekad osjećam tjeskobu, ne mogu reći da mi je uvijek super, ali to je život, naučiš se nekako nositi s time", kazao je ovaj hrabri mladić koji će se i ove godine pridružiti Povorci ponosa kako bi i svojim primjerom upoznao javnost s problemima s kojima se suočava LGBT zajednica i kako sam kaže da se za desetak godina netko drugi ne mora nositi s njima.
Nije život homoseksualnih osoba u Hrvatskoj lak, njihova scena je dosta uska, partnera nije lako naći, pa se najčešće služe društvenim mrežama i specijaliziranim aplikacijama za gay druženja.
"To je veliki problem, jer na internetu nalazite veliki broj oženjenih ljudi koji su još uvijek u ‘ormaru’ pa traže tek nekog za povremene susrete. Mislio sam da će situacija s mojim dolaskom u Split biti lakša i da ću i uživo moći upoznati ljude iste orijentacije, ali nažalost osim pojedinih privatnih zabava koje organizira LGBT zajednica, mjesta za upoznavanja nema. Dobro je što imamo Centar koji nam olakšava društveni život. Veliki je broj onih koji žive hetero-normativni život da bi se prilagodili zajednici i to jedan od velikih problema. Ja osobno mislim da je lakše biti otvoreno gay nego se stalno zavaravati u glavi, tu pate i njihove supruge i djeca. Preko aplikacija sam imao kontakte sa većim brojem oženjenih muškaraca koji glume da im je to u redu, a otvoreno priznaju da im nedostaje odnos s muškarcima. Supruge uglavnom ne znaju ništa, a mene bi tu grizla savjest da nekome lažem cijelog života", izjavio je D.D. i dodaje kako u jednu ruku razumije, ali i smatra da bi im bilo lakše da se oslobode tih strahova.
LGBT Centar u Splitu pruža besplatnu psihološku pomoć svima kojima to treba, a čim su započeli s tom praksom termini su se napunili. Naš sugovornik priznaje kako mu je pomoć psihologa u srednjoj školi, ali i na fakultetu kao i razgovori puno pomoglo pri otvaranju. Ujedno su mu podršku dali i u LGBT Centru jer lakše je kada pričaš s osobama koji imaju jednake probleme. D.D. dodaje kako je u školi imao najviše problema sa verbalnim uvredama, ali na fakultetu je situacija lakša.
"To ipak ovisi od sredine, ja na sreću idem na studij gdje je dosta žena, a na Pomorskom fakultetu mislim da bi situacija ipak bila malo drugačija. Tako je i sa srednjom školom, ali to je sve generaliziranje. Ovisi sve od sredine, na nekim fakultetima je jako konzervativna struktura, a na nekima jako otvorena, ovisi i o sredini, a i o generaciji."
Percepcija da su najveći homofobi oni koji su zapravo auto-homofobne osobe i prikriveni homoseksualci je možda stvar za dublja istraživanja, ali strah je uglavnom najveći pokretač mržnje, prenosi Splitski dnevnik.
"Sve je to obrambeni mehanizam, ljudi teško prihvaćaju svoju seksualnost. I ja sam sam imao taj period gdje sam poricao i negirao svoje potrebe, nisam imao homofobnih ispada, ali sam se pitao što će im te povorke i što žele s time postići. A zapravo sam želio biti dio svega toga i sada razumijem. Najviše me strašilo da će me odbaciti ljudi do kojih mi je naviše stalo iako nisam živio u konzervativnoj zajednici. Sada me najveći strah da me netko ne prebije zbog moje seksualne opredijeljenosti", rekao je ovaj optimistični i veseli mladić.
