Nema tog posta na društvenim mrežama ili komentara kakvog političkog analitičara, nema te vijesti ili naslovnice koja može poslati glasniju, jasniju i emotivniju poruku od one koju šalje svaka ilustracija Sarajlije Midhata Kapetanovića.
Savršeno koncentrirana emocija, savršeno jasna poruka (i koja se razumije bez ikakvih fusnota i dodatnog pojašnjenja), razumljiva na svakom jeziku regije (ili regiona) i Zagi, Vučko, Pobednik te Balaševićev zeko s mandarinama.
Njegove poruke su glasne, motivirajuće, daju pokretačku snagu, one djeluju kao glas razuma u bunilu politika, galame, huškanja, pa i straha. U trenucima kad regija kipti, kad svi preko usta prenose gotovo kroz šapat - hoće li se ponoviti, hoće li biti rata, nemira, što je sa Srbijom, što je s BiH - Midhat Kapetanović razgovor za net.hr počinje spontanom pričom o svom prijatelju iz Republike Srpske.
"Imam prijatelja u Laktašima u Republici Srpskoj, bolji mi je prijatelj od pola haustora u kojem živim. Sačuvali su sjeme krajiškog paradajza koji je divan – preživio je rat. Supruzi je dao malu kesicu raznih sorti. Na svom 15. spratu od 18 katova, koliko ih je u mom haustorčetu, zasadili smo sjeme, počeo je nicati, širiti se, a kada je naraslo, krenuli smo s distribucijom. To se dogodilo prije dvije godine, ali kraj u kojem živi prijatelj, snašao strašan mraz , pobio kompletan paradajz. Onda smo mi njemu dali paradajza uzgojeno iz njihovog sjemena", govori nam s velikom emocijom i ne sluteći da ćemo ispričati ovu njegovu priču jer i kroz nju ocrtava ono što Kapetanović jest - čovjek koji ne bira boje, naciju ili religiju, nego prihvaća ljude koji vrijede i koji imaju otvoreno srce te prihvaćaju druge i kroz osobni primjer šalje poruku razuma, mira i dobrosusjedskih odnosa.
Priča o sjemenu i rajčici krenula je uz usputnog uvoda o tome da je u Sarajevu mraz, a da je krenuo behar pa možda mraz ubije cvjetove na voćkama, a cijene su visoke, kilo trešanja možda će biti skupo kao zlato.
Poruke empatije i podrške
Ovaj umjetnik dubokih i snažnih emocija s lakoćom će u razgovoru ispreplesti razne brige koje more ljude na ovim prostorima i tako nekako utabanati put prema onome što on radi - svojim snažnim ilustracijama poslati poruku empatije.
Prvu ilustraciju Zagija napravio je nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa kojeg iznad ruševina ispod ruke pridržavaju Vučko i Pobedik. Potaknula je lavinu emocija, dobre energije i zajedništva.
Kasnije je napravio novu ilustraciju nakon razornog potresa u Turskoj na kojoj Zagi, Vučko i Pobednik pridržavaju turskog vuka, simbola te zemlje i opet ta poruka podrške kad je teško.
Do danas je nastao serijal ili čitav svemir ilustracija u kojima su se pridružili i sarajevski Vučko, beogradski Pobedik i Balaševićev zeko. Uvijek skupa, zajedno, s istom idejom i istom emocijom.
Sada je cijelim nizom ilustracija popratio prosvjede u Beogradu. Na jednostavno pitanje - koji je motiv, ispričao je anegdotu.
"Znaš, ja sam s jednom prijateljicom razgovarao – Aida Čorović, aktivistica dugi niz godina iz Beograda, znamo se dugo, volimo i podržavamo. Pitala me: 'Mido, moram te pitati – zašto radiš to što radiš? Koji je tvoj ugao? Znam da ne dobivaš novac, nisi stranački aktivan, nisi ni u kakvoj nevladinoj organizaciji. Znam da sve radiš iz sebe. Reci mi, zašto? Ako ne želiš, ne moraš.
Ja sam malo razmislio i rekao: 'Hajde da ti opišem osjećaj, ali prvo sjedni. Kaže ona: 'Ajde, dobro.'
Poslužit ću se malom analogijom – bolest skorbut, jesi čula za to? To je grozna avitaminska bolest. Tjelesni organi se gase zbog nedostatka vitamina C, zna biti užasna. Ali najgora stvar kod skorbuta je što, u trenutku kada je čovjek najslabiji, kada više nema snage i vode, prestane raditi protein – kolagen – koji je zadužen za tkiva i ožiljke, pa svi stari ožiljci, koje si dobio od trenutka kad si bio beba do odrasle dobi, otvore se u isto vrijeme. To je užas koji čovjek ne može zamisliti dok mu se ne dogodi.
Ono što ja radim je unos vitamina C – za psihu, za dušu, za sve stvari koje me čine ljudskim bićem. Osjetio sam, na vlastitoj koži, stvari koje nijedan tinejdžer ne bi smio osjetiti, bez obzira na to gdje živi. Ti ožiljci drže moje tijelo i um na okupu, ali samo uz konstantan unos dobrote. Moram vjerovati da su ljudi u esenciji dobri. Ako to ne radim, svi će se ožiljci otvoriti. Nema farmaceuta, doktora ni psihoterapeuta koji bi me sastavili."
Iskreno nam dajući ovu priču, nastavio je kako ovaj problem nema samo on, nego da ga nosi cijela generacija novih klinaca na području Hrvatske, BiH, Kosova, cijelog Zapadnog Balkana.
"Svi smo mi prošli kroz isto. Nitko od nas nije posjeo psihologa i rekao: 'Ovo je PTSP, ovo je ratni šok, ovo je borbeni šok.' A istina je ova – osoba koja je bila u rovu nije neprijatelj. Neprijatelj je onaj tko ju je stavio tamo. Zbog nemogućnosti i nesposobnosti diplomatskog rješenja, odlučili su naoružati 16-godišnjake i staviti ih u prve linije obrane. Moja generacija trudi se, koliko god može, napraviti detoks prelaska u neko novo vrijeme. Ali u posljednjih nekoliko godina, posebno u posljednjih nekoliko mjeseci, došla je nova generacija. I oni su stvarno ogromna motivacijska snaga – ne samo mojoj generaciji, nego i generaciji naših roditelja, koji su bili vođeni za nos desetljećima", govori nam Kapetanović o tome kako gleda na prosvjede u Beogradu koje prati tako hrabrim i podržavajućim ilustracijama.
"Vrlo sebično i osobno – ja ovo radim radi vlastitog zdravlja. Ljudi kažu: 'Ma hajde, nek smo svi zdravi.' A znaš koliko zdravih budala hoda po ulici? Ja ne želim biti zdrava budala. Ako izgubiš razum, izgubio si sve. To je moja osobna deviza", iskren je.
Iako su njegove poruke pune emotivne podrške za narode širom regije, kaže da ni u jednom trenutku on ne želi biti osoba koja voli sve ljude i ima otvoreno srce prema svima.
"Daleko od toga. Moje srce je otvoreno samo prema ljudima koji su inteligentni i pametni. Ako malo analizirate život, vidjet ćete – svi istinski inteligentni ljudi koje znate nesposobni su za okrutnost. Oni uzdižu ljude oko sebe, motiviraju ih, šire energiju naprijed. Okrutni ljudi, s druge strane, ne pobjeđuju – oni samo žele da svi izgube. To je toksičan način ponašanja, a takvih ima posvuda", govori Kapetanović.
Podrška od ljudi na tisuće kilometara udaljenih
Za sebe i suprugu kaže da su pronašli ljude koje mogu nazvati proširenom obitelji, nisu genetski vezani ali su naša odabrana podrška, neki žive tisućama kilometara daleko, ali zahvaljujući društvenim mrežama postali su bliski i osjećaju se manje samim.
"I neću lagati – ima ljudi koji žive blizu nas, a toliko su loši, toksični i negativni da ne bih urinirao na njih koliko god to okrutno zvučalo. To su ljudi koji su svjesno diskvalificirali sebe iz ljudskog roda", govori.
Teško je ostati ravnodušan nakon slike Slavije, tisuće upaljenih lampica na mobitelima, 15 minuta gromoglasne tišine, slika je to koja je obišla svijet, a Kapetanović daje još jednu analogiju i prisjeća se požara od prošlog ljeta koji su se događali diljem Jadrana, od Slovenije do Albanije.
"Ja sam tada napravio ilustraciju. Bili smo na moru, vrlo blizu požara. Pepeo je padao po Zaostrogu gdje smo bili, iako je gorjelo nekoliko desetaka kilometara dalje. Osjetili smo dim, bilo je strašno. Tko zna što je požar i otvoreni plamen, zna o čemu govorim. Napravio sam ilustraciju u znak zahvalnosti hrvatskim vatrogascima i hitnim službama. I znaš što? Ljudi, zadrti navijači Dinama, rekli su: 'Idemo dolje gasiti požar, spašavati narod' Oni koji ne vole Hajduk, ne mogu smisliti Split, rekli su da idu spašavati! Kad se prije pet godina tresla Petrinja, ljudi su se iz Splita digli i krenuli pomagati.
Istina u koju ljudi žele vjerovati
Taj me crtež koštao 25 minuta mog vremena. To je bio sav moj trošak. I ni u ludilu ga ne bih naplatio. Moja 'naplata'" je kada ljudi ostave komentar: 'Ovo je istina u koju želimo vjerovati.'", govori nam.
O Srbiji kaže da generacija mladih studenata pumpa promjene, motivira ljude, širi dobru energiju.
"Oni govore svojim jezikom – šifriranim, koji nijedna vlast ne može provaliti. Mladi danas znaju gdje su virovi i predatori. I znaju gdje su pravi putevi. Svaki dan nalaze dobre puteve jedni prema drugim", otkriva o tome kako mlade generacije nalaze svoje načine koje vlasti ne razumiju.
Osvrnuo se i na suze koje gledamo u prosvjedu pa i tu vidi veliku priču.
"Ako pogledate Srbiju - ljudi plaču - logično je da ih preuzmu emocije, studenti prolaze špalir ljudi od nekoliko tisuća i suze će krenuti - ali plaču i penzioneri. Zašto? Stvar je jednostavna - i beba kad se rodi i udahne zrak zaplače kad čisti kisik udari u pluća. I to je dobro, treba plakati! Ali kad se suze smire, ne smijemo prestati razmišljati. Lijepo je zagrliti i plakati - sjetimo se derneka na kojem nakon svih pjesama ostane samo sevdalinka ili Haris Džinović - onda suze opet krenu. Kad dernek počne napuštati sistem, onda si potpuno ranjiv. Ovo je taj trenutak – ljudi se zbog te ranjivosti otvaraju jedni drugima,to je jedino iskreno. Nova djeca pokazuju ranjivost, koja se može osjetiti", govori.
Za kraj, dao nam je i priču kao poticaj za razmišljanje, o ilustraciju pendžera, prozora kroz koji gledaju Zagi, Vučko, Pobednik, Zeko.
"Ljudi trebaju malo odmoriti od društvenih mreža i masovnih medija, početi gledati kroz prozor svoje sobe, svoje kuće i stana. I koliko god bilo teško, kroz prozor će vidjeti i probleme i rješenja. Bio sam malo poetičan i rekao da se otvorila nova društvena mreža – Pendžer. Komentari su bili: "'oj, divno, hvala!"'A jedan lik... Bilo mi je par sekundi smiješno, a onda suze. Čovjek je sto posto ozbiljan pitao: 'Daj nam link!" On je s punim pravom - preopterećen viškom informacija i grozotama - spontano zatražio link.
A rješenje je jednostavno – dođeš do prozora, ručicu okreneš 90 stupnjeva i povučeš k sebi. Nema dosadnih reklama, ali si sam odgovoran za sadržaj. Shvatio je pa je rekao: 'Jesi me sad uhvatio lopatom' (smijeh op.a). Ali je dobacio da je zaslužio jer nije čitao između redova", smije se Kapetanović i ponovno šalje jaku poruku da bi trebali odmoriti od virtualnog svijeta i početi živjeti stvarni svijet.
POGLEDAJTE VIDEO Nakon sumnje na zvučni top u Srbiji, građani se žale na glavobolje i mučnice
