Film Suludo bogati Azijci je suludo uspješna američka romantična komedija, koja je zaradila više nego ijedan drugi film tog žanra u posljednjih 12 godina, čak 240 milijuna dolara.
Obožava je i publika i kritičari, a direktor fotografije filma je Vanja Černjul.
Jednako tako suludo uspješan hrvatski snimatelj koji je dva puta nominiran za nagradu Emmy za megauspješne serije Sestra Jackie i Televizijska posla.
Nema časopisa i kritičara na svijetu koji nisu pisali hvalospjeve o fotografiji serije Kronike Times Squarea, koja govori o prostituciji i rađanju pornoindustrije u New Yorku 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, a koju također potpisuje Černjul.
Od Orange is The New Black, preko Ružne Betty do Marca Pola - ovaj je hrvatski snimatelj radio na najpoznatijim svjetskim serijama.
Kako sam kaže, živi u koferu, između New Yorka, Zagreba, Malezije ili gdje već u tom trenutku snima.
Večeras je bio gost RTL Direkta gdje su ga dugo čekali.
Kako dečko s Dramske akademije u Zagrebu postane jedan od najboljih snimatelja u Hollywoodu?
Zagrebačka akademija je izbacivala redovito uspješne snimatelje i postoji tradicija. Ja znam za sebe da dolazim iz neke tradicije. Dok sam ja studirao na Akademiji u gradu su bili, živjeli i radili, snimatelji poput Nikole Tanhofera, Tomisava Pintera, znači ogromni velikani. Odnos prema fimskom snimatelju ovdje je uvijek bio kao prema umjetniku ili kao prema autoru na filmu. Tako da vjerojatno zbog toga, zbog te tradicije, nas postoji toliko koji radimo uspješno po svijetu.
Ne baš tako uspješno kao vi, ali okej, nećete sad sami sebe hvaliti. Ajmo sad o ovom filmu,Suludo bogati Azijci stvarno su postigli suludo dobar uspjeh, jedan od prvih holivudskih filmova u kojoj su svi glumci Azijci, jeste li mislili da je to moguće?
Ne, nitko to nije očekivao. I svijet je izgledao drugačije prije dvije godine. Nina Jacobson koja je producentica tog filma, ona je ja mislim imala viziju i znala da je pravi trenutak za takav film i da će identiteti biti nešto što će biti glavna tema u Americi ove godine. Ali ovakvom uspjehu se nitko nije nadao.
U seriji Kronike Times Squarea nevjerojatno ste uvjerljivo prikazali New York 80 i 80 ih. Koliko je to bilo teško.
New York je grad koji se užasno brzo mijenja. Tako da se radnja prve sezone Kronike Times Squarea događa 1971. godine i taj New York više ne postoji, naravno i teško ga je rekonstruirati jer se velik dio te radnje događa na ulici. Tako da smo morali otići jako daleko od Times Squarea, 40 blokova sjeverno u Harlem gdje su nas jako dobro prihvatili, preuzeli smo jedno tri bloka i dali su nam da preuredimo izloge i tako dalje. Svugdje smo se micali s 50 automobila, tako da možemo rekonstruirati promet i tu je zapravo David Simon najzaslužniji jer je on bio opsjednut s tim da autentičnost bude postignuta. Moj pristup je bio, nisam htio da scena izgleda kao filmovi 70-ih nego sam htio da izgleda 70-e.
Radili ste s velikim zvijezdama. Jamesom Francom, Alecom Baldwinom, Edie Falco u Sestri Jackie.Tko vas je iznenadio, tko vas je razočarao?
Pa ja sam od svih tih velikih glumaca s kojima sam radio jako puno naučio i uvijek volim učiti od glumaca. Recimo s James Francom je bio malo drugačiji odnos jer ja sam radio i kao njegov snimatelj. On je na prvoj sezoni Kronike Times Squarea i režirao dvije epizode. On je bio dosta neiskusan snimatelj, ali vrlo hrabar i htio je svašta eksperimentirati, tako da je on tu možda naučio nešto i od mene.
Alec Baldwin?
Alec Baldwin je vjerojatno jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam ja imao prilike upoznati i raditi s njima. To je čovjek koji je u svakom trenutku svjestan svakog člana ekipe, šta tko radi i nešto nevjerojatno koliko on kontrolira taj proces.
Puno ste snimali i za Netflix i za HBO, očito je da su potpuno promijenili Jeste li vi prije 20 godina misliti da će serije biti toliko bolje od filmova?
Ne. To je nešto što je meni zapravo promijenilo karijeru. Nisam se nadao da ću raditi toliko televizije. Moja prva ljubav je bila film i kako se industrija mijenjala tako sam se i ja išao za industrijom. Tako da sam radio puno više televizije nego što sam ikad planirao. To su na sreću bili jako kvalitetni projekti.
Jučer je umro Ivo Gregurević, jedan od najboljih hrvatskih glumaca svih vremena po čemu ga vi pamtite?
Ja sam samo jedan film radio s njim. To je bio film „Ćaća“ Dalibora Matanića, koji je bio ovako jedan eksperimentalan način rada. Mi smo taj cijeli film snimili za deset dana. Bili smo u snijegu negdje zavijeni u Lici, bez velike ekipe. I Ivo je već tada bio u godinama i stvarno me fasciniralo da je on u tim godinama bio spreman ići s nama u tu avanturu i taj eksperiment i potpuno se prepustiti takvoj avanturi.
