Monetarna politika današnje Hrvatske u pravilu se ne spominje kao osnova postojeće strukture domaće ekonomije. Ona se namjesto toga uzima zdravo za gotovo, uz isticanje navodne nezavisnosti monetarne vlasti, odnosno centralne državne banke. No jedna svakako značajna frakcija krupnog kapitala se nipošto ne slaže s tim. Riječ je o ulagačima u materijalnu proizvodnju, tj. proizvodnju roba u samoj Hrvatskoj, i onima koji načelno za cilj imaju izvoz, a ne uvoz, piše Deutsche Welle.
Takvi poduzetnici, naime, u velikoj mjeri smatraju da su grubo zakinuti monetarnom politikom u RH posljednjih četvrt stoljeća. S druge strane, djeluju uvoznici roba i novca, banke i trgovci kojima na ruku ide tečaj kune "svezane“ za euro, ili njemačku marku prije uvođenja zajedničke EU-valute.
"Najgore je pritom što naši veliki ekonomisti cijelo vrijeme tvrde da imamo strukturu gospodarstva takvu kakvu imamo, s prevelikom orijentacijom na usluge i uvoz, kao da je ona slučajno takva, kao da se ne zna što je kokoš, a što jaje", rekao je za DW hrvatski industrijalac Vladimir Ferdelji.
Prikrivanje inflacije
Ovaj nekadašnji šef uprave Elektrokontakta i predsjednik Hrvatskog udruženja poduzetnika i menadžera CROMA pojasnio nam je kako opisana monetarna politika utječe na domaću proizvodnju:
"Inflacija formalno ne postoji, s obzirom na forsiranje stalno istog odnosa kune i eura. Ali realna inflacija itekako postoji, i računa se po porastu cijena roba. U prvih 20 godina od vezanja kune za marku, kumulativna inflacija je dosegnula oko 250 postotaka. I sad pogledajmo – kako to djeluje na one koji glavne troškove proizvodnje imaju u RH, a prihode nastoje ostvariti vani, izvozom?"
Ukratko rečeno, preko njihovih leđa prebija se porast cijena u RH, dok s takvim teretom u inozemstvu moraju konkurirati onima koji ne trpe unutarnju inflaciju kune. Troškovi – sirovine, energija, plaće - im se kreću u skladu s realnom inflacijom, a prihodi u skladu s nerealnim tečajem kune. Oni stradavaju od tzv. monetarnih škara, ali uvoznici zauzvrat koriste obrnutu poziciju. Jer, zbog manjeg rasta troškova proizvodnje u inozemstvu, te konkurentnijih cijena uvozne robe u RH, ubiru pozitivnu razliku u odnosu na hrvatske proizvođače.
Pet kilometara uništenja privrede
"Kad se danas provozate zagrebačkim Žitnjakom, vidite da tamo više nema pet kilometara tvornica u nizu, nekoć veoma profitabilnih tvornica. Tako su danas tamo pretežno trgovci. Hrvatska ovisi o turizmu koji dobro stoji, sve dok ga nešto ne osujeti. To možemo zahvaliti našim političarima koji su slijedili želje velikih banaka i moćnih trgovačkih lobija", kaže Ferdelji. Primjeri propalih tvornica su recimo Elka, Dioki, Prvomajska, škverovi – svi do jednog, itd.
"Elektrokontakt je bio najveći svjetski proizvođač regulatora. Grupa EGO kao novi vlasnik, još od početka 90-ih, zbog toga je s vremenom proizvodnju selio u Tursku, Meksiko, Kinu. A tako se ne gube samo radna mjesta, nego i znanje koje smo imali. No uzalud su bila sva upozorenja, suprotni utjecaji bili su prejaki. I došli smo do toga da neki domaći proizvođači moraju uvoziti isto onoliko koliko izvoze, da bi neutralizirali efekt monetarnih škara. Podravka, recimo, koja uvozi mrkvu, iako bi joj trebalo biti jeftinije da je proizvodi", kaže Ferdelji.
HNB odbacuje kritike
Hrvatskoj narodnoj banci uputili smo načelni upit o izjavama pojedinih komentatora koji drže da je tečaj kune tokom prvih 15-20 godina navedenog režima značajno oštetio robne proizvođače u RH. Odgovoreno nam je da na takvo kratko pitanje, a bez analitičke podloge, HNB može uputiti na neke ranije iskaze sadašnjeg guvernera Borisa Vujčića, uz studije koje je ta kuća objavljivala, npr. onu autorice Vide Bobić iz 2010. godine.
03.06.2019., Opatija - Hotel Ambasador. Medjunarodna znanstvena konferencija "Economics of Digital Transformation - Smart Governments, Region and Cities" na kojoj sudjeluje 90 znanstvenika. Boris Vujcic, Photo:Goran Kovacic/PIXSELL
Vujčić tako negira tezu o nepovoljnom utjecaju tečaja kune na kretanja hrvatskog izvoza, te uzrok njegovu padu locira u nekim drugim problemima – necjenovnoj nekonkurentnosti, nepovoljnom poslovnom okruženju, neulaganju u istaživanje i razvoj, slabom priljevu investicija, itd.
Brkanje instrumenta i cilja
Da se Hrvatska s tečajem valute ipak ponašala kao da je pobrkala instrument i cilj, smatra prof. dr. Drago Jakovčević s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
"Tečajem se usmjeravaju osnovni tokovi u gospodarstvu, ne može on biti smisao sam sebi. A sad nam govore da smo izloženi određenim imperativima jer je Hrvatska izuzetno eurizirana, kao da je ta činjenica pala s neba, ničim izazvana. No da je Hrvatska narodna banka od početka poticala kunsku štednju, nitko ne bi štedio eure, i krediti bi bili u kunama, bez valutnog rizika. Nadalje, ako imate nerealno jaku kunu, za svoju robu vani dobivate malo eura. Naša izvozna konkurentnost je zbog toga kronično loša. Krajnja slika ekonomije vidi se ako usporedimo košaricu roba – hrvatski građani stalno mogu kupiti manje nego oni u većini drugih europskih zemalja. I možemo mi koliko god propisati visinu kune, ali euro u Zagrebu tako nikad neće vrijediti koliko u Frankfurtu. No i dalje ima prostora za neke korisne manevre domaće monetarne politike", smatra Jakovčević.
Inflacija nije smrt
Jakovčević pritom ima na umu mogućnosti ukidanja valutne klauzule, kao i aktivnije poslovanje HNB-a na tržištu kapitala. "Centralna banka pokazala je u ovoj krizi da se može uključiti u nju kupnjom državnih obveznica i omogućavanjem poslovanja fondovima. Mogla bi otkupljivati i druge obveznice, primjerice nekih ulagača, to je poznat mehanizam. A nije ni inflacija smrt. Bivši guverner Europske centralne banke (Mario Draghi, op. ur.) se protiv deflacije borio primarnom emisijom novca. Trebalo bi dakako voditi računa o državnom dugu u eurima, no bilo bi načina, samo da se razmišlja u tom smjeru kad je posrijedi strategija ekonomske politike", tvrdi Drago Jakovčević.
Ovaj znanstveni ekspert nalazi kako tom strategijom rukovode neki vanjski interesi. Primarno oni koji pripadaju uvoznicima roba i novca – trgovcima i bankama – a zatim i oni iza kojih stoje najrazvijenije zemlje Europske unije, naspram ostalih. Najčešće se te perspektive preklapaju kod jednih te istih subjekata, dok Hrvatska ne poduzima dovoljno da se zaštiti. Zasad se ne čini da će Bruxelles to napraviti umjesto nje, čak niti u aktualnoj krizi, pa je bolje da se sama prisjeti kako još uvijek može aktivirati svoja monetarna rješenja.
